ANDJEO MJESECA

andjelcici
Svakog mjeseca autorke Igre, Kathy Tyler i Joy Drake, izvlače iz špila andjeoskih karata jednu kartu koja svojim kvalitetom obilježava taj mjesec.

Ideja ove kolumne je da zajedno poželimo dobrodošlicu andjelu mjeseca, da osjetimo taj kvalitet, da se zapitamo zašto je svima nama koristan i potreban, i da lako primimo poruke koje nam stignu na njegovim krilima kakve god one bile

SVJETLOST je anđeo za februar

Inspirativna poruka andjela SVJETLOSTI
odlomak iz “Knjige andjeoskih karata” autorki Kathy Tyler i Joy Drake.

“Neka tvoja duhovna priroda prosvijetli i obasja svaki tvoj dan. Obrati pažnju! Prerjerano zadržavanje na detaljima može da te uvede u sivilo i stagnaciju.”

piše: Snežana Radusinović

SAMO NEK JE S ANDJELIMA

Jasnoća je strijela ispaljena iz zategnutog luka pravo u srce mete. Jasnoća je potpuna usredsredjenost na centar. Jasnoća je i mirnoća koja nepogrešivo crta koordinate oko našeg cilja. Jasnoća je i oštra preciznost oka koje sagledava šta mu je zapravo cilj. U procesu sagledavanja cilja, jasnoća je kraljica minimalizma. Ona svodi, ogoljava, uklanja sve što je suvišno, ne bi li uhvatila srž, jezgro, suštinu…Ona odbacuje sve što je nepotrebno, nekorisno, dvosmisleno…Jasnoća vlada umijećem finog razlikovanja, ona sa lakoćom prepoznaje nijanse, ona razaznaje, razlučuje, razdvaja suštinske različitosti zaodjevene u pojavne sličnosti. Jasnoća će nam ukazati da se ispod svadje sa kolegom, krije stara, nezacijeljena priča o rivalstvu sa bratom ili sestrom. Jasnoća će prozreti da se u sve češćim prigovorima partneru da nas više ne voli, ne podržava, ne prihvata onakve kakvi jesmo…skriva naša ranjivost u odnosu sa ocem ili majkom. Jasnoći neće promaći da se iza zajedljivih, zavidljivih, otrovnih komentara bliske nam osobe, nazire njena vlastita neljubav prema sebi…

Biti jasan u životu, znači ne promašiti temu. Ne potrošiti silnu energiju…uzalud. Ne pucati u prazno. Ne govoriti u vjetar. Jasnoća zato čuva blago naših resursa. Ona blagonaklono stražari nad obiljem naših ideja, osjećanja, intuitivnih bljeskova, inspirativnih uvida, našeg zdravlja, fizičke snage, kreativnih zamisli…i usmjerava ih na najproduktivniji mogući način. Jasnoća je garant da nećemo protraćiti sebe u životu koji nam je dat na dar. Da nećemo nemilice potrošiti bogatstvo koje u sebi nosi svako od nas. Da nećemo proćerdati najdragocjenije nasledstvo koje smo dobili – naš svekoliki potencijal…

Jasna svijest da iza oštrih, oporih komentara mog prijatelja stoji njegova vlastita strogost prema sebi, lansiraće me brzinom svjetlosti iz stanja ugroženosti i uvrijedjenosti u stanje razumijevanja, saosjećanja, možda i duboke ljubavi…Umjesto da se čitav dan vrtimo u krugu pitanja – zašto je to rekao, kako je mogao tako nešto da kaže, čime smo to zaslužili…vodjeni jasnoćom, svjesno i brzo silazimo sa vrteške. Odbijamo da se do besvijesti trošimo, da do iscrpljenosti ispiramo svoju dušu i tijelo u centrifugama svakodnevne konfuzne komunikacije. Jasno nam je i jasni smo. To ne znači da smo se udaljili od prijatelja, ostavili ga na cjedilu, na milost i nemilost njegovoj nejasnoći. Zapravo, možda mu nikada nismo bili bliži. Jer, naša jasnoća magično jakim magnetizmom podstiče i privlači jasnoću drugih.

Jasnoća je najkraća putanja od mene do svijeta. Ne kaže se uzalud kratko i jasno. Kada sam jasna, ja sam u stanju blizine i bliskosti sa sobom i sa svima oko sebe. Kada sam jasna u svojim namjerama, akcijama, zahtjevima, vizijama…od stvarnosti dobijam ekspresno brze odgovore. Postavimo li u svakodnevnom razgovoru jedno dugo, nerazgovjetno, razudjeno pitanje … dobićemo veoma sličan odgovor. Postavimo li JASAN izazov životu u vidu konkretne namjere na temu ljubavnog odnosa, poslovnog poduhvata, roditeljskog zadatka … izrazimo li namjeru jasno i glasno, bez ambivalencija, dvoumljenja, dilema, preispitivanja, ograda, zagrada, znakova navoda i izvoda … život će nam odgovoriti i jasno i telegrafski brzo, neočekivanim ljubavnim iskrama, iznenadnim poslovnim ponudama, preokretom u ponašanju našeg djeteta…

Jasnoća jednostavno priziva ostvarenje, materijalizovanje, manifestovanje naših namjera!

Zato, vodjeni andjelom oktobra, potražimo svakog oktobarskog dana najkraći, najdirektniji, najjasniji put do onoga što trenutno nemamo, a što namjeravamo da prizovemo u svoj život.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

Igra je dijete paradoksa. Bez paradoksa nema prave igre. Igra je poput razigranog dječaka koji je sad na nogama, a već sledeće sekunde dubi na glavi. Igra naglavačke obrće i okreće sve što prethodno ugovori i dogovori. Ona sa lakoćom protivreči svemu što se tobože uspostavi. Ona je poput talasa koji u jednom pjenušavom naletu sravni čitavo jedno pješčano utvrdjenje. Draž igre je draž konstantne neizvijesnosti i promjene. Upravo zato je igra tako bliska djeci i tako daleka odraslima. Odrasli prirodno teže utočištu dogovora, ugovora, pravila, djeca prirodno plivaju u promjenama beskrajno uživajući u svakom obrtu, iznenadjenju,u neočekivanim preokretima….Naš kapacitet da se igramo je kapacitet da uživamo u neograničenom potencijalu neizvijesnog.

No, igra ne voli neizvijesnost po sebi.
Specijalitet igre je neizvijesno koje nastaje na temeljima izvjesnog. Nema igre bez pozivanja na odredjena pravila, niti pravog zanosa bez njihovog opoziva. Za igru nam je uvijek potreban neki dogovor i ugovor, ali ne možemo se ni zaigrati ni razigrati dok ne izadjemo iz zone dogovorenog, dok ne prekoračimo regule, dok ne porušimo kule od pijeska koje smo upravo sazidali. Igra iskri obrtima i okretima, ona nastaje iz čudesne privlačnosti poretka i haosa, iz strasti reda i nereda…

Igra je čarobna zona u kojoj su najdalje suprotnosti u najbližem komšiluku.
Igra je stanje u kome su samozaborav i sveprisutnost u najvećoj mogućoj blizini. Kada se u igri zaboravimo, onda smo zapravo potpuno prisutni. Onda nam je dostupno sve čega se vrijedno sjetiti. Onda smo najbliži ciktavom i kliktavom stanju radosti od kojeg nam je srce veliko kao zemaljska kugla. Onda smo do previranja ispunjeni osjećanjem razdraganosti, razuzdanosti, razigranosti od kojeg nam je čitav svijet tijesan i mali. Onda se iz nas na sve strane preliva svijest da jesmo, da smo život, da smo biće, da smo damar i bilo, da smo jedno sa sobom i sa drugima. Nikada nismo povezaniji sa ostatkom svijeta nego kad smo naizgled odsječeni od svakoga u zanosu igre i samozaboravu zaigranosti.

Igra ne poznaje i ne priznaje nemoguće. Igra zna ljepotu riječi kobajagi. Kobajagi je pasvord za ovozemaljski raj. Kobajagi je šifra koja otvara vrata naših beskrajnih mogućnosti. Kobajagi raskriljuje našu maštu i ohrabruje našu misao. Kobajagi je katalizator najčistije kreativnosti. To je rukavica bačena u lice našoj inventivnosti. To je poziv da bljesnemo iz svojih najtamnijih dubina, iz neosvijetljenih slojeva naše ličnosti i našeg iskustva. To je udar koji izvlači iz nas iskru i nama samima nepoznatu. Zato iz igre nastaje vrhunska umjetnost i vrhunska nauka. Zato u igri vrhuni i zri najbolji dio nas.

Zbog svega ovoga, igrajmo se. Ne bojmo se niti da postavimo niti da prekršimo pravila. Upustimo se u čaroliju svemogućeg kobajagi. Povjerujmo da je sve moguće. Sagradimo gradove od pijeska i porušimo ih bez žaljenja. Obrnimo naglavačke sve sa čime se susretnemo i otvorimo srce za radost od koje podrhtava čitav svijet

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo avgusta – ZADOVOLJSTVO

Zadovoljstvo je magija prisutnosti, magija duboke povezanosti sa mirisima, bojama, ukusima sadašnjeg trenutka, to je uronjenost u slojevite arome čarobne zone u kojoj se koordinate vremena i prostora ukrštaju u najveći potencijal koji nam je u ovom životu dat, u – “sada i ovdje”. Kada god izadjemo iz ove čudesne zone u koju se stiču naše beskrajne mogućnosti, u kojoj smo neizmjerno moćni, u kojoj zaista istinski živimo, lako i brzo upadamo u zamke nezadovoljstva. Često smo tako lagan plijen za nezadovoljstvo, čudovište koje, poput sedmoglave aždaje iz bajke, za tren proguta sve što mu se ponudi, a opet ostaje vječito, doživotno, neutoljivo gladno …Često svaka radost, svaki uspjeh, svako postignuće ….blijedi u sjenci ideje da smo nekad bili radosniji, uspješniji, bolji …ili da bi tek mogli okusiti pravu radost i uspjeh u nekom zacrtanom budućem scenariju. Često nas žal za prošlim i čežnja za budućim nepogrešivo izvode iz koordinata zadovoljstva…

Zadovoljstvo, otkako je svijeta i vijeka, stanuje na istoj adresi, u “sada i ovdje”. Ono je samo u “sada i ovdje” moguće. U toj tački zlatnog presjeka krije se majdan svih majdana, neiscrpni izvor svekolikog izobilja. To je rudnik zlata na kome svako od nas sjedi svakog dana svog života. To je tajni recept po kome svako od nas svakoga trena može biti alhemičar svoga postojanja. Istinski alhemičar života zna da se zadovoljstvo proizvodi uvijek od elemenata koji su tu, koji su prisutni, koji su nam na raspolaganju…nikad od onih koji se kriju iza sedam mora i sedam gora…

Biti nezadovoljan , znači biti gluv i slijep za ono što već imamo, za ono što kao neotudjivo dobro već postoji u našoj sadašnjosti. Biti nezadovoljan, znači stalno juriti za nečim, stalno se iscrpljivati u planovima, projekcijama, stremljenjima…nikad ne vidjeti i ne čuti ono što nam se samo od sebe nudi.

Biti zadovoljan, ne znači zadovoljavati se malim, svjesno se ograničavati, prestati sanjati, željeti, težiti. Jer zadovoljstvo ne poznaje malo i veliko. Zadovoljstvo vrlo precizno prepoznaje jednostavno ono što nam život sada i ovdje daje. Ono što je prisutno. Ono što je dostupno. Ono što je tu, na domak ruke. Bilo to “veliko” ili “malo”.

Miris cvijeća koji se tako izdašno širi po našim mediteranskim baštama može nas preplaviti zadovoljstvom samo ako smo prisutni za njega, samo ako mu se otvorimo i prepustimo. No, ako usred svoje rascvale bašte sa izgladnjelom čežnjom zurimo u internet sliku tropskih vrtova preplavljenih orhidejama od čije nam ljepote zastaje dah, ispunjeni osjećajem da nam je ta divota daleka, nedostupna, neuhvatljiva…onda smo propustili i orhideje i naše baštensko cvijeće… i šansu da se razbaškarimo u zadovoljstvu sadašnjeg trenutka.

Zadovoljstvo se uvijek skriva u resursu na kome sjedimo. Ono se uvijek samo nudi, najčešće na mjestu na kojem ga nipošto ne tražimo. Ono prosto bode oči i para uši svojom očiglednom, postojanom prisutnošću. Ono poziva da vidimo potencijal onoga što je tu, štagod to bilo. Ako živimo blizu rijeke – pecajmo. Ako smo na vjetrometini – sagradimo vjetrenjaču. Ako smo okruženi zemljom – podignimo baštu. Ako želimo da budemo zadovoljni – osvijestimo resurs našeg “sada i ovdje” i samo ga iskoristimo. Upravo svijest o tome da je sve resurs vodi putevima radosti i zadovoljstva. Čak i onda kada nam naša sadašnjost liči na sve, samo ne na resurse! To dobro razumiju terapeuti koje su lične traume pokrenule da zacjeljuju, najprije sebe, pa onda druge.. Bolesnici koje je bolest pretvorila u prozvodjače organske hrane. Poslovni ljudi koje je otkaz doveo do najkreativnije preduzetničke ideje.

Zadovoljni ljudi znaju tajnu – sve što je dio našeg života ovog trenutka, naš je najdragocjeniji potencijal… Zato se, inspirisani andjelom avgusta, osvrnimo oko sebe i zapitajmo što nam je to na raspolaganju!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo jula – POVJERENJE

povjerenje, jul

Povjerenje je pomirenje sa neospornom istinom da u životu nema sigurnosti. Da su svi naši rituali, naše navike, utabane staze, ugovoreni odnosi, od partnerskih do poslovnih – čista iluzija. Uzaludni pokušaj da simuliramo ono čega nema, da svojoj strahovima namučenoj duši ponudimo izvijesnost. Povjerenje je prihvatanje neizvijesnosti, nepredvidivosti, neukrotivosti života koji se migoljavo izvlači iz svih naših mehanizama kontrole, koji odolijeva našoj ambiciji da se obezbijedimo, da se osiguramo, da se zaštitimo … Povjerenje je prihvatanje činjenice da se “projekti” koje gradimo godinama, prijateljstvo, roditeljstvo, partnerstvo, mogu srušiti u trenu, kao kula od karata. Kula za koju smo sami sebi izdali lažni garantni list. Povjerenje je pristajanje na to da garancija nema. Povjerenje je i vjerovanje da u svijetu bez garancija možemo biti spokojni i srećni poput plesača na vrhuncu plesne ekstaze.

Jeste li nekada plesali sa povezom na očima? Jeste li ikada poneseni talasom nadahnjujuće muzike plovili po parketu ne znajući gdje vas vodi svaki sledeći korak, bez straha hoćete li se okliznuti ili sudariti sa drugim plesačima koji takodje ne znaju kuda ih tijelo obuzeto ritmom vodi?
U uzbudljivoj avanturi šamanskog trans-plesa gdje desetine učesnika nošenih zvucima plesom izražavaju – žalost ili radost, moć ili nemoć, ekstatičku uznesenost ili ravnodušnost… ushićenje, prosvjetljenje, pomračenje… kao dragocjen dar, kao nagrada za prihvaćeni izazov, kao cjeloživotni blagoslov trans-plesača često sačeka – povjerenje. Kada zbog poveza na očima ne vidite ništa, ni najmanji tračak svjetlosti, ni najtananiju siluetu, ni najneznatniji trag spoljašnjeg svijeta… povjerenje je jedini putokaz. U bespuću nesigurnosti putevi se sami kazuju povjerenju

Kada sam prvi put uplesala u neprozirnu tminu nepoznatog, paralisana strahom od svakog svog pokreta, od svakog sudara, od bolnih udara… prestravljena čak i nježnom, prijateljski nastrojenom rukom koja me srela u tami i blago pogladila… nisam ni slutila da ću u dubinama mrklog mraka otkriti svjetlost, da ću usred uskovitlanih strahova otkriti prepuštanje, da ću u zastrašujućoj nedodjiji u koju se kontrola ne usudjuje da kroči – otkriti povjerenje. Povjerenje je jedino što nam ostaje tamo gdje je kontroli zatvoren svaki put. Povjerenje je ljekoviti unutrašnji kompas koji nas usmjerava onda kada zabasamo, zalutamo, kada se izgubimo. Povjerenje je jedini izlaz kad valja ploviti bez navigacije, bez ikakve infomacije iz spoljnjeg svijeta. Povjerenje nam je najpotrebnije onda kada smo najizgubljeniji. U potpunoj izgubljenosti, u najmrklijem mraku, u najtamnijoj noći naše duše… iskri povjerenje.

Povjerenje se, baš kao i ples, može vježbati, njegovati, usavršavati. To najbolje znaju trans-plesači koji se, što više plešu, sve lakše kreću kroz mrak nepoznatog. Unutrašnja uskladjenost nepogrešivo vodi spoljašnjem skladu. Iskusni trans-plesači mogu satima da igraju, a da se nijednom ne sudare sa drugima, ne videći pritom ni prst pred okom. Ples u ritmu povjerenja vodi razigranoj, protočnoj, radosnoj lakoći, i apsolutnoj harmoniji, iznutra i spolja.

Zato, stavimo na oči povez povjerenja.
Zatvoriti oči u povjerenju ne znači povući se i pobjeći od stvarnosti. Oči zatvorene u povjerenju vidovito gledaju u nematerijalno, u realnost višeg reda, u suštinu svake naše situacije i problema. Oči u povjerenju zatvorene vide dalje i više od očiju razrogačenih u strahu. Oči sa povjerenjem naviknute na pomrčinu neizvijesnosti … prirodno će nas povesti do rešenja najtežeg problema.
Inspirisani andjelom jula povjerimo se nepredvidivosti i nesigurnosti života. Izgleda da nam je to najsigurniji put.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo juna – MUDROST

povjerenje, jul

Mudrost je uzemljena svjesnost. To je svijest koja izvire iz dubina zrelosti i iskustva, svijest koja se lako pretače u stvarnost. Mudrost je plodna podloga u kojoj klicaju i rastu sve naše dobre odluke i akcije, sva smislena i produktivna djela, svako istinski vrijedno pregnuće i postignuće. Mudrost je poput rastresite crnice, poput humusa u koji se pretvorio život čitave jedne šume. I kao što jedno stablo ne može proizvesti humus, tako ni jedan čovjek ne može proizvesti mudrost. Mudrost je kolektivna kategorija, pamet koja niče iz glave cijeloga svijeta. Na pragu smo mudrosti, kada smo na tragu svog univerzalnog ljudskog identiteta. Kada smo u dodiru sa samom suštinom ljudskosti. Kada smo oslobodjeni od svojih socijalnih uloga, kad skidamo kostime društveno prihvatljivih plesova, kad izmičemo ritualima religije, politike, potrošačkog društva… Kad god smo mudri, zapravo smo duboko povezani sa svojim ljudskim jezgrom.

Mudrost je, zato, i cjelovita i jezgrovita. Mudrost nije znanje. Mudrost je stanje. Stanje dubokog kontakta sa našom unutrašnjom cjelinom i sa cjelovitošću svijeta čiji smo zaokruženi dio.

Mudrost nije isto što i mudrovanje. Kada mudrujemo, otudjujemo se od drugih, izlazimo iz ravnoteže cjeline, stavljamo se u privilegovani položaj nekog ko zna više i može bolje. Kada mudrujemo, vodi nas sitni interes i izvodi nas iz čarobne povezanosti sa drugim ljudima i sa svekolikim svijetom. Kada smo mudri, puni smo tihog, dubokog, spokojnog poštovanja prema svemu i svakome, svjesni da svi imamo svoje mjesto u široj slici, u koordinatama sveobuhvatnosti. Zato su mudre odluke uvijek dobre za sve. One nikoga ne isključuju, one svakoga uvažavaju. Ne možemo postupati mudro i povrijediti drugoga. Mudrost je ljekovita. Ona je melemna i blagotvorna. Ona je, rečeno jezikom modernog doba, inkluzivna. Mudrost se raduje svakome, na njenu su zabavu uvijek pozvani svi.

Mudrost zna da je svako ko nam ulazi u život, svako sa kim dijelimo iskustva, svako ko se nadje na našem putu, zapravo refleksija nas samih na najdubljem nivou. Svi se tako svesrdno i strastveno radujemo sebi sličnima, dušama koje su nam srodne, ljudima koji su nam bliski. Samo se mudri medju nama sa podjednakom strašću raduju susretima i saputnicima koji donose bijes, tugu, bol, razočaranje. Samo mudri medju nama vide da su takvi susreti prilika da pogledamo u svoju nesvjesnost, u svoje neznanje. Samo mudri medju nama shvataju da se u partnerima koji nas odbacuju krije naša vlastita nespremnost da volimo, da se u finansijskim gubicima krije naš podsvjesni otpor prema izobilju, da se u sukobu sa prijateljem krije duboko neprihvatanje sebe. Mudrost je hrabrost da se suočimo, da istražimo sakriveno, da izdržimo nelegodu takvog istraživanja.

Pošto izvire iz cjeline našeg bića, mudrost nije nužno povezana sa intelektom, sa znanjem. Mudro može biti naše srce, mudro može biti naše tijelo, mudra može biti naša duša. Iz svih slojeva našeg postojanja izranja mudrost onda kada su svi naši aspekti spojeni, kada su svi ugošćeni i počašćeni, kada nisu povlašćeni, kada su svi povezani i pozvani na žurku. Zato bi kapiji mudrosti možda najbolje pristajala poruka – ovdje zaboravi sva svoja znanja. Kada dopustimo da ne znamo, kada iščezne strastvena zaljubljenost u naša tumačenja, kada iščili obuzetost našim pretpostavkama, našom verzijom priče … tada smo spremni za mudrost.

Zato, inspirisani mudrošću, andjelom juna, neznaveno pogledajmo u svoja ovogodišnja iskustva, kao da ih osjećamo prvi put, kao da nemamo već čvrsto formirane stavove, kao da im već nismo nalijepili razne pametne etikete…I budimo otvoreni… Možda nam u krilo padne neočekivan dar!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo maja – TRANSFORMACIJA

maj, transformacija

Transformacija je ljekovita akumulacija. To je žižna tačka u kojoj se sakupljaju, sabiraju i ukrštaju svi mali i veliki koraci koje smo ikada napravili u pravcu promjene. To je zvijezda u čijem se blistanju sažima svaki trun zvjezdane prašine, svaki, pa i naneznatniji, napor da se mrdnemo naprijed, da se pomjerimo iz starog, da prevazidjemo obrasce koji nas ograničavaju, da nadidjemo prepreke koje nas usporavaju. Svi naši napori da se mijenjamo, mali i veliki, nedostatni i dostatni, oni koji su nam bili smiješno beznačajni i oni koji nas još drmaju dubinom svog značaja, susrijeću se u čarobnom trenutku velike promjene – transformacije. Zato nijedan korak naprijed, ma kako nam se činio slabašan i neznatan, nije uzalud napravljen.

Trenutak transformacije svim našim stremljenjima daje naknadni smisao. Svim krizama, svim preispitivanjima, svim lutanjima, svim gubljenjima i pronalaženjima. Transformacija je glamurozni trijumf naknadne pameti koji novom svjetlošću i svjesnošću obasjava naše svekoliko iskustvo. U svjetlosti transformacije svaki komadić našeg života dobija dragocjenost svrhe i smisla. Svako parče našeg života, svaki bogovjetni dan, izgledao nam on bezvrijedan, bačen, proćerdan ili duboko proživljen, vrijedan, bogomdan… postaje neizostavni djelić šire slike koja nas fascinira svojom svježinom, svojom neistraženošću, svojom novinom…

Transformacija je jednosmjerni put u novo. Put bez mogućnosti povratka.To je duboka kvalitativna promjena poslije koje više ništa nije isto. To je granična linija koja zauvijek dijeli ono što smo bili od onog što sada jesmo. Transformaciju ne možemo odagnati ni opozvati. Kada se jednom nadjemo sa one strane crte, nemoguće je vratiti se na staro. Kao što je nemoguće leptira koji je zalepršao krilima vratiti u čauru. Kao što je nemoguće latice koje su se raskrilile u cvijet smotati nazad u pupoljak. Kao što je nemoguće prve proljećne izdanke sabiti natrag u klicu.

Ima nešto neopisivo, neizrecivo, nedokučivo u samom trenutku transformacije. Transformacija je granica bez graničara. Bez ograda. Bez oznaka i biljega. Bez naznaka u prostoru i vremenu. Bez najave gdje će sa tačno i kada će se tačno desiti. Zato ni nama samima često nije jasno kada smo tačno prešli liniju. Kada smo zagazili u snijeg cijelac. Kada smo se obreli u netaknutom, nepoznatom, novom… Stoga trenutak transformacije nalikuje magiji, nečemu višestruko većem i moćnijem od nas. O transformaciji ne odlučujemo, transformaciji se samo predajemo i prepuštamo.

No, iako se čini da se transformacija dešava nekako nezavisno od nas i van naše volje, kao kakav čarobni hemijski proces kome svjedočimo, sve što prethodi blistavosti te čarolije, u dobroj mjeri zavisi od nas. Zato je transformacija u strastvenoj ljubavi sa ličnom odgovornošću. Niko se nikada nije transformisao, ako to nije želio, ako tome nije težio, ako to nije namjerio. U osnovi svake transformacije je lični izbor. Na početku svake transformacije je slobodna volja, svijest da možemo i želimo da se mijenjamo, da rastemo, da prihvatamo izazove raznih puteva i stranputica kako bi svoj život učinili drugačijim i boljim. Svi koraci koji prethode transformaciji kao trijumfalnoj, ljekovitoj, magičnoj završnici, koraci su vodjeni sviješću da promjene počinju od nas.

Zato se, ispirisani andjelom maja, pokrenimo na promjenu. Krenimo malim ili velikim koracima, mjerom svojih trenutnih mogućnosti, svjesni da će svim našim naporima, prije ili kasnije, pripomoći magija transformacije – ljekovite akumulacije i da ćemo se jednom naći na mjestu kome svim bićem stremimo.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo aprila – RADOST

RADOST, april

Radost je bestežinsko stanje naše duše. Stanje krajnje lakoće, lepršavosti, lebdeće razigranosti. Stanje u kome smo sav svoj teret, unutrašnji i spoljašnji, prepustili tokovima života, vratili ga tamo gdje pripada, tamo odakle smo ga uzeli onog časa kada smo napustili naše prirodno stanje. Radost je naše prirodno stanje, stanje potpune protočnosti, prozračnosti, povezanosti sa sobom, sa drugima, sa životom. Radost je zato beznaporna, ona ne iziskuje nikakvo pregnuće, ona se sa lakoćom obnavlja kao što cvijet sa lakoćom cvjeta, kao sto voćka sa lakoćom zri, kao sto sjeme sa lakoćom pada u zemlju i pušta klice. Radost ne poznaje koncept truda, rada, postignuća. Kao što priroda svakoga dana bez napora stvara ono što milioni pečalbara i trudbenika ne mogu stvoriti za milion godina, tako se i radost, najveća blagodet našeg života, sama po sebi začinje i bez napora nas uvodi u milje i obilje kakvo se trudom i radom ne postiže. Radost je tajna bivstvovanja, a ne djelovanja. Na radosti ne možemo da radimo, u radosti samo možemo da budemo.

Radost je zato himna životu. Nekada veoma glasna, a nekada svečano nijema.
Radost grlena, ciktava, graktava, raspusna, razularena, rastalasana, razgracijana kao uzburkana površina mora…radost tiha, nečujna, spokojna, nepomična, glasna u ćutanju kao morska dubina…. Radosni kliktaj koji se čuje do vrha neba i nemušta radost dna okeana – dva su tonaliteta iste melodije. Govorila ona u visokim ili niskim tonovima, raspjevavala se u glasnim ili jedva čujnim notama, radost je uvijek oda ljepoti života po sebi, života onakvog kakav jeste. Prihvatanje je zato predvorje radosti. Prihvatanje je mjesto gdje ostavljamo sav svoj prtljag iz prošlosti, sav teret sadašnjosti, svu aparaturu za navigaciju budućnosti, sve iluzije da je GPS našeg života isključivo u našim rukama, sve svoje identitete, životne uloge, vrijednosti, uvjerenja. Prihvatanje je svijest o onome što jesmo, o onome što jeste. Kada prihvatimo ono što jeste, ono što jesmo, život postaje čista radost. Nemoguće je ne prihvatiti i biti radostan. Radost je u miru prihvatanja sa svim spoljašnjim i unutrašnjim sadržajima našeg života.

Za radost je zato nevažno čime se bavimo, koliko novca zaradjujemo, sa kakvim smo partnerom u ljubavi, imamo li ili nemamo djecu, pojavljuju li nam se fotografije u novinama, počinju li našim riječima vijesti dana…Radost je jednostavno budnost, svjesnost o čudesnosti postojanja. To odlično znaju svi koji su imali bliski susret sa smrću. Blizina smrti opominje nas da je najveće čudo koje nam se ikada desilo činjenica da smo upošte živi. Ko je ikada izašao iz ljekarske ambulante u kojoj ga je vrebala kobna dijagnoza u blagi smiraj sunčanog dana sa viješću da je sve u redu i sviješću da je život po sebi dragocjeni dar, zna što je istinska radost. Radost slavi čudo života i obrće naglavačke sve naše prioritete. Sve što je inače važno, radosti je nevažno. Sve sto je oficijelno beznačajno, radosti je fundamentalno. Poput “sitnice” koja je istinska vijest svakog našeg dana – činjenice da postojimo, da smo živi!!!

Radost je raj koji nam je u ovom životu dostupan. Svima. Kraljeviću kao i prosjaku, bogatašu kao i siromahu, znalcu kao i neznalici…To je blaženstvo koje nam je svakoga dana na dohvatu ruke…To je pribježište koje nam je namijenjeno kad shvatimo da smo mi sami po sebi nešto više od bilo kog našeg identiteta.To je blagotvorno prihvatilište za sve koji su otkrili da poslovni uspjeh, partnerska ljubav, društvena priznanja, materijalna dobra nisu u nužnoj vezi sa srećom. Možemo biti zadovoljni uspjehom na poslu, mozemo biti ushićeni svojim partnerom, možemo se obradovati dobitku na lutriji…no sve su to samo mogući povodi za radost. Radost u svojoj najčistijoj formi nema uzrok. Radost je ekstaza koja sama iz sebe izvire, sama u sebe uvire, sama se obnavlja…Ona nema korijena van sebe same. Ako ga ima, onda to nije radost. Radost je plod nevezanosti za spoljašnje i unutrašnje okolnosti našeg postojanja.

U savremenom svijetu u kome je čovjek zbunjen i otudjen upravo zbog vezanosti za rezultate, postignuća, uspjehe po društveno propisanim receptima … radost se drznula da bude ničim izazvana. Biti radostan u očima modernog čovjeka pomalo je rizično, jer na pitanje zašto – radost nema nikakav odgovor.

Inspirisani andjelom aprila, drznimo se da budemo radosni bez pokrića i radošću se podsjetimo da postojimo, da jesmo.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo marta – NJEŽNOST

Njeznost, mart

Nježnost je sočnost naše duše! To je kvintesencija naše zrelosti. To je slasna mješavina svih aspekata našeg bića. To je slast naše suštine! Kao što voćka dozrijeva u jesen i buja prepuna gustih sokova u kojima njen prirodni ukus doživljava svoje krajnje domete, tako naša duša nježnošću izražava svoje najuzvišenije momente! Ne kaže se slučajno raspekmezio se neko ko se raznježio. Kao što se sokovi zrelog voća stapaju i krčkaju u glatki, sjajni, sočni, slatki pekmez, koji je svakome ukusan, koji svakome prija, tako duša koja se raspekmezila u sokovima svoje nježnosti svakome prianja za srce. Nema tako tvrdog srca koje se nježnošću neće razmekšati. Nema gvozdenih vrata koje nježnost neće otvoriti. Nema prepreke na putu koju nježnost neće rastočiti…

Nježnost je promjena agregatnog stanja naše unutrašnjosti. Nježnost alhemijskom čarolijom najtvrdju dušu otvara, naokoreliju namjeru rastvara.
Biti nježan znači otopiti sve granice sa spoljnjim svijetom, biti nježan znači preliti se preko svake barijere, male ili velike, biti nježan znači spojiti se i stopiti se u meku, sočnu, ukusnu jednost sa svime što jeste.

Nježnost je treperavi titraj iz naših najdubljih dubina. To je jezik koji svi razumijemo suštinom svoga bića. Zato nam nježnost otvara vrata naše suštine i suštine svega oko nas.

Nježnost je prefinjena mekoća koja uspostavlja žilave, vitalne, trajne veze. Svako od nas doživotno pamti nježnu ruku koja nas je makar i na tren dotakla u neprilici i nevolji. Niko od nas ne zaboravlja nježne oči koje su nas ozarile i oblagotvorile blagoslovom i dobrotom kad nam je bilo teško. Svaka nježna riječ koja nam se ikada ulila u dušu, tamo je zauvijek ostala. Nježnost je satkana od tananosti koja pušta korijenje neuništivih žila.
Kad god smo bili nježni ostavili smo dubok trag. Kad god nas je dotakla nježnost primili smo nezaboravan i dragocjen dar.

Zbog svega ovoga nježnost nije slabost. Nježnost je snaga posebnog kova. Kada se pustimo u nježnost, kada sebi dopustimo da se rastopimo iznutra, naša suština svojim najsladjim tokovima teče ka svakom ušću. Tokovima nježnosti svi se putevi otvaraju, putevima nježnosti svi se mostovi priklanjaju. Nježnost je ponuda koja se ne odbija, nježnost je kalem koji se na svaku podlogu prima, nježnost je melem koji za sve prianja.

Zato, inspirisani andjelom ovog mjeseca, budimo nježni prema drugima i prema sebi. Pustimo da nam iz srca klija nježna namjera prema svima koje sretnemo na našem putu i posmatrajmo kako se okolnosti, situacije, dogadjaji preokreću i teku ka smiraju i sreći.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo februara – VJERA

vjera, februar

Vjera je znanje koje raste iz srca. Srce je naše središte, centar malog svijeta koji jesmo i velikog svijeta u kome jesmo. Ono je sjedište vjere – neraskidive povezanosti svih naših svjetova. Vjera je spona tanana i nevidljiva kao niti paučine koja povezuje i premrežava svekoliko postojanje. Vjerovati – znači biti umrežen. Osjećati svime u sebi damare života, odražavati u minijaturi našeg bića dinamiku bitka. Kao što pauk u centru svoje mreže registruje svako bilo prirode, svaki dašak vjetra, svaku kapljicu koja sklizne niz svilenkaste niti, tako čovjek usidren u srcu svoje vjere osjeća sve oko sebe. Vjera je osjećanje da smo dio mreže, dio veće cjeline, koja nas obuhvata, štiti, povezuje sa drugima i daje nam smisleno mjesto u životu. Jer, niti vjere protkane su smislom.
Vjera zna da ovaj svijet nije gomila slučajnosti, proizvoljnosti, puka improvizacija nevještog kreatora. Vjera zna da se kockice našeg života slažu po odredjenom poretku, čak i onda kada nam se čini da su razložene u uzburkanoj konfuziji. Vjera zna da drama turbulentnog razvoda možda vodi pravo ka ljubavi našeg života, da teška bolest koja nam uzdrmava tijelo možda predstavlja naše duhovno budjenje, da je traumatičan, poslovni kolaps možda uvod u miran, porodični život …

Možda, jer vjera se ne vezuje za konkretne ishode. Vjera osjeća da su svi ishodi smisleno povezani u nevidljivoj mreži života. Za to vjeri ne trebaju opipljivi dokazi. Ona jednostvno i bezrezervno zna..Ona ne istražuje, ne provjerava i ne propituje . Ona ne uslovljava. Ona ne poznaje kondicional. Vjerujem, ako….ne postoji.Ona ne poznaje ali. Ali vjeri sreću kvari. Njoj ne pristaje ni uzvičnik ni upitnik. Vjeri najbolje pristaju tri tačke. Vjerujem…Vjerujem i otvaram se tokovima života da dopišu ovu rečenicu. Jer, vjera nema sadržaj. Vjera je blanko ček koji iz srca punog povjerenja potpisujemo životu. Vjera zato nema omiljeni scenario. Ako projektujemo odredjeni dogadjaj , mi ne vjerujemo, mi priželjkujemo. Želja je uvijek konkretna, vjera to nikada nije. Vjerovati znači biti otvoren za svaku varijantu koju nam ponudi život. Jedini skript vjere je svijest da skripta nema, da je sve što nam se dešava, štagod to bilo, smisleno u siroj slici života. Vjera ne zna što će nam se konkretno dogoditi, ali zna da nam sve što nam se dogadja smisleno služi. Čak i ono što u prvi mah uopšte ne razumijemo. Vjerovati znači i pristati na nerazumijevanje, proći kroz nelagodu neobjašnjivosti i neizvijesnosti, priznati da ponekad ni sami ne znamo šta je za nas najbolje. Vjera zna da postoji neopisivo blaženstvo u pristanku na takvo neznanje…

U tom procesu vjera je beskrajno strpljiva. Vjerovati znači istrajavati . Vjerovati je glagol nesvršenog vida. Vjerovati nije isto što i povjerovati. Povjerovati znači na trenutak se otvoriti za smisao. Povjerovati znači zapaliti svijeću koja će zasjati i dogoreti .Vjerovati znači stalno održavati plamen. Jer, vjera nije kratak saznajni bljesak. To je stanje. To je svijest da sve u životu ima svoje mjesto i da smo svi dio savršenog poretka u kome nema greške, u kome se pogrešno greškom naziva ono što razum ne može da pojmi…

Razum i vjera su često u dubokom nesporazumu. Tamo gdje razum nemirno pita zašto, vjera spokojno ćuti. Tamo gdje razum samozadovoljno mudruje , vjera miruje. Tamo gdje se razum iscrpljuje tezama i antitezama, vjera tihujući odmara. Dok razum nemirno traga za jedinim pravim, jedinim dobrim rešenjem, vjera mirno gleda u svekoliku potencijalnost života, sa sviješću da je sve dobro… Zbog toga je vjera izvor naše najdublje sigurnosti. Svijest da je sve dobro u nekoj široj slici pribježište je u svakoj našoj nevolji…

Zato, budimo spokojni i umirimo se u vjeri. Šta god da se desi ovih februarskih dana smisleno će nam poslužiti.
Inspirisani andjelom februara prepustimo se iskustvima koja nam dolaze sa vjerom da je sve upravo onako kako treba da bude…

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo januara – OŠTROUMNOST

oštroumnost, januar

Oštroumnost je precizni laser koji nepogrešivo vuče rez po tankoj liniji suštine. To je rez koji se povlači iz suštine našeg bića, lako, bez napora, bez greške, bez potrebe da dva puta mjerimo, da bi jedanput sjekli. Umjesto da se rasplinjava po šarolikoj površini dogadjaja i situacija, oštroumnost se sa fokusom hirurga usmjerava u dubinu, u samu srž našeg iskustva. Oštroumnost zna da iza šarenih kulisa pojavnog ono što izgleda slično može biti suštinski različito, a da se sušte suprotnosti mogu razotkriti kao duboke sličnosti. Izoštren um zna da, što bi rekao pjesnik, “tanana tkanja često vode u duboka oranja”. Oštroumnost zato odolijeva zavodljivom šarenilu i raskoši pojavnog svijeta. Oštar um gleda kroz … To je um koji ne nazire, već proniče i prozire. Prozorljivost i pronicljivost oštrog uma poput čarobnog štapića rastvaraju zgusnutost najbogatije priče u najjednostavniju matricu.

Ovakav um ne oštri se knjigama, znanjima, intelektualnim vještinama… Naprotiv, možda ga sječivo analize i sinteze, indukcije i dedukcije, samo omamljuje i otupljuje. Oštroumnost je umnost višeg reda. Umnost čija oštrica blista u dubinama meditativne tišine, u spokoju tihovanja, u dubokoj umirenosti i utišanosti intelekta.

Oštroumnost zato nije samo mentalna katerogija. Oštar um zahtijeva cjelinu našeg bića. On traži izoštrena čula, savršenu percepciju izbrušenu stalnom budnošću, stalnom prisutnošću u sadašnjem trenutku. Naoštren um traži emotivnu dubinu i bistrinu. To je svetionik duboko usidren u emotivni i duhovni mir, u unutrašnju uskladjenost i harmoniju. Oštroumnost je kapacitet da iz naše unutrašnje cjelovitosti, iz suštine našeg bića, lako proziremo suštinu života i svijeta.

Oštroumnost je veoma svedena u svom izrazu. Ona se ne razbacuje riječima, ne kiti se retoričkim ukrasima, ne gubi se u detaljnim objašnjenjima i obrazloženjima. Ona je uvijek kratka i jasna. Gotovo nemušta. Oštroumna procjena uvijek staje u nekoliko riječi. Cjelodnevna detaljna priča kojom ćemo najboljoj prijateljici do tančina opisivati najnoviju svadju u partnerskom odnosu pod oštricom našeg uma rastvoriće se u par suštinskih riječi – recikliranje starog bijesa … prikriveni obračun sa roditeljima … neprihvatanje partnera onakvog kakav zaista jeste…
Zašto se onda tako strastveno trošimo u raspredanjima i prepričavanjima, zašto tako predano rasipamo svoju energiju po površini, zašto se ne prepustimo ljekovitom pogledu po dubini, zašto zatupljujemo ono što bi trebalo da izoštrimo?

Ljekovita pronicljivost i sažetost oštroumnosti nenametljivo se nudi kao blagotvorna alternativa, svaki put kada se zagrcnemo od priče, kada ogreznemo u detaljnu analizu, kada se pogubimo u razlivenim, površinskim tokovima.

Zbog svoje svedenosti, sažetosti, zbog svog minimalizma oštroumnost je ne samo umijeće poniranja i proziranja, nego i suptilnog razdvajanja i razlikovanja. Oštar um ne razdvaja samo žito od kukolja. Oštroumnost se bavi još finijim razaznavanjima. Ona razlučuje skoro nevidljive razlike, razgraničava bliske teritorije…Ona nas na našim prekretnicama navigava da skrenemo lijevo, a ne desno, da odaberemo ovog, a ne onog partnera, da udjemo u ovaj, a ne u onaj posao, da se posvetimo ovoj, a ne onoj duhovnoj praksi.

Inspirisani andjelom januara, izoštrimo svoj um i pogledajmo u srž svakog januarskog dana i rukovodimo se u svojim odlukama i izborima suštinom ispod pojavnog šarenila.

piše: Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo decembra – VOLJA

volja, decembar

Volja je precizna strijela koja iz središta našeg bića ide pravo u srce naših ciljeva, naših postignuća i pregnuća. Bez volje nema ni pregalaštva ni stvaralaštva. Volja je pokretački impuls iz koga nastaju svi naši uspjesi, sve naše kreacije, sve realizacije naših ideja. No, iako je volja nužna za sreću, ona sama po sebi nije dovoljna za nju. Ne možemo se voljom zaljubiti, a još manje voljom pobuditi ljubav! Ne možemo voljom stvoriti novi život! Voljom ne možemo ni prizvati dolazak niti spriječiti odlazak naših bližnjih… Volja, ma kako jaka, istrajna, nepokolebljiva bila, zastaje pred misterijom ljubavi, života, smrti…

Volja je, po mom osjećaju, tačna mjera našeg udjela u našoj vlastitoj sreći. Na zlatarski preciznoj vagi sreće svaki višak i svaki manjak volje može se pretvoriti u nevolju. Zera manje od naše tačne mjere i život postaje neodgovorno vrludanje, propuštanje dobijenih prilika, udobno okrivljavanje drugih za naše sopstvene neuspjehe. Zera više od naše tačne mjere i život može da sklizne u opsesivnu kontrolu, u iluziju da sve zavisi samo od nas, u rasipanje dragocjene energije. Zato valja dobro odmjeriti volju.

Iako nas narodne mudrosti uče da se “sve može kad se hoće”, mudro je uvidjeti i naša ljudska ograničenja i tačnu mjeru našeg htijenja. U čaroliji ko-kreacije volja treba da je taman dovoljna. Volja je potrebna da se promjena materijalizuje, da se desi. No, višak volje blokira višnje puteve. Manjak volje ne može da proputi do njih. Volja je naš dragocjeni životni ulog, naša zlata vrijedna investicija u stvarnost u kojoj mnogo toga ne zavisi isključivo od nas. U svijetu u kome živimo važno je biti stvaralac i pregalac. Važno je ostaviti mjerljiv trag. Ali, još je važnije tražiti i naći mjeru. U svijetu u kome “pregaocu bog daje mahove” volja mudro spoznaje i svoju snagu i svoja ograničenja.

Volja je duboko povezana sa slobodom, ne kaže se uzalud – slobodna volja. Volja nas oslobadja nemoći, lamentiranja nad vlastitom sudbinom, podsjećajući nas da u životu uvijek imamo mogućnost izbora. Volja nam time vraća moć. No, volja nas oslobadja i mita o vlastitoj svemoći. Nema te volje koja je sama po sebi dovoljna da se dosegne zacrtani cilj. Naša volja, kao ispružena ruka, ide u susret volji drugih ljudi, ali i misteriji nečega što je više od nas, i tek se u iskričavom spoju ovog trojstva dešava ono što se zove život.

Volja stanuje na pola puta izmedju želje i odluke. Nije dovoljno željeti da budemo srećni. Ne možemo ni da odlučimo da dostignemo sreću. Želja je premala, a odluka prevelika mjera volje. Volji zato najbolje pristaje namjera. Namjeriti znači dobro odmjeriti volju. U namjeri se ogleda voljina mjera, njena suština, njena istinska priroda.

Zato se, inspirisani Voljom, andjelom decembra, zapitajmo svakog decembarskog jutra koje su naše ključne životne namjere. Šta je to što ovog časa nemamo, a što namjeravamo da ostvarimo, da dosegnemo, da prizovemo u svoj život. I onda učinimo sve što je u našoj moći kako bi svoje namjere pokrenuli ka njihovoj materijalizaciji.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo novembra – MUDROST

mudrost,novembar

Mudrost je uzemljena svjesnost. To je svijest koja izvire iz dubina zrelosti i iskustva, svijest koja se lako pretače u stvarnost. Mudrost je plodna podloga u kojoj klicaju i rastu sve naše dobre odluke i akcije, sva smislena i produktivna djela, svako istinski vrijedno pregnuće i postignuće. Mudrost je poput rastresite crnice, poput humusa u koji se pretvorio život čitave jedne šume. I kao što jedno stablo ne može proizvesti humus, tako ni jedan čovjek ne može proizvesti mudrost. Mudrost je kolektivna kategorija, pamet koja niče iz glave cijeloga svijeta. Na pragu smo mudrosti, kada smo na tragu svog univerzalnog ljudskog identiteta. Kada smo u dodiru sa samom suštinom ljudskosti. Kada smo oslobodjeni od svojih socijalnih uloga, kad skidamo kostime društveno prihvatljivih plesova, kad izmičemo ritualima religije, politike, potrošačkog društva… Kad god smo mudri, zapravo smo duboko povezani sa svojim ljudskim jezgrom.

Mudrost je, zato, i cjelovita i jezgrovita. Mudrost nije znanje. Mudrost je stanje. Stanje dubokog kontakta sa našom unutrašnjom cjelinom i sa cjelovitošću svijeta čiji smo zaokruženi dio.

Mudrost nije isto što i mudrovanje. Kada mudrujemo, otudjujemo se od drugih, izlazimo iz ravnoteže cjeline, stavljamo se u privilegovani položaj nekog ko zna više i može bolje. Kada mudrujemo, vodi nas sitni interes i izvodi nas iz čarobne povezanosti sa drugim ljudima i sa svekolikim svijetom. Kada smo mudri, puni smo tihog, dubokog, spokojnog poštovanja prema svemu i svakome, svjesni da svi imamo svoje mjesto u široj slici, u koordinatama sveobuhvatnosti. Zato su mudre odluke uvijek dobre za sve. One nikoga ne isključuju, one svakoga uvažavaju. Ne možemo postupati mudro i povrijediti drugoga. Mudrost je ljekovita. Ona je melemna i blagotvorna. Ona je, rečeno jezikom modernog doba, inkluzivna. Mudrost se raduje svakome, na njenu su zabavu uvijek pozvani svi.

Mudrost zna da je svako ko nam ulazi u život, svako sa kim dijelimo iskustva, svako ko se nadje na našem putu, zapravo refleksija nas samih na najdubljem nivou. Svi se tako svesrdno i strastveno radujemo sebi sličnima, dušama koje su nam srodne, ljudima koji su nam bliski. Samo se mudri medju nama sa podjednakom strašću raduju susretima i saputnicima koji donose bijes, tugu, bol, razočaranje. Samo mudri medju nama vide da su takvi susreti prilika da pogledamo u svoju nesvjesnost, u svoje neznanje. Samo mudri medju nama shvataju da se u partnerima koji nas odbacuju krije naša vlastita nespremnost da volimo, da se u finansijskim gubicima krije naš podsvjesni otpor prema izobilju, da se u sukobu sa prijateljem krije duboko neprihvatanje sebe. Mudrost je hrabrost da se suočimo, da istražimo sakriveno, da izdržimo nelegodu takvog istraživanja.

Pošto izvire iz cjeline našeg bića, mudrost nije nužno povezana sa intelektom, sa znanjem. Mudro može biti naše srce, mudro može biti naše tijelo, mudra može biti naša duša. Iz svih slojeva našeg postojanja izranja mudrost onda kada su svi naši aspekti spojeni, kada su svi ugošćeni i počašćeni, kada nisu povlašćeni, kada su svi povezani i pozvani na žurku. Zato bi kapiji mudrosti možda najbolje pristajala poruka – ovdje zaboravi sva svoja znanja. Kada dopustimo da ne znamo, kada iščezne strastvena zaljubljenost u naša tumačenja, kada iščili obuzetost našim pretpostavkama, našom verzijom priče … tada smo spremni za mudrost.

Zato, inspirisani mudrošću, andjelom novembra, neznaveno pogledajmo u svoja ovogodišnja iskustva, kao da ih osjećamo prvi put, kao da nemamo već čvrsto formirane stavove, kao da im već nismo nalijepili razne pametne etikete…I budimo otvoreni… Možda nam u krilo padne neočekivan dar!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo oktobra – PODRŠKA

podrska, oktobar

Jeste li se nekada iscrpjeli, umorili, istrošili podržavajući svoje bližnje, pokušavajući da im pomognete svojim znanjem, saosjećanjem, iskustvom, novcem, prisutnošću, mudrošću, radošću…šta god ste imali da ponudite? Jeste li nekada bili ljuti što oni ne vide vaše davanje, ne cijene ga i ne koriste? Jeste li ikada u dubini duše zamjerili partneru i prijatelju što je nezahvalan za svu pruženu podršku?

Podrška je, po mom osjećaju, u svojoj najčistijoj formi stanje totalne lakoće…To je lako pružena ponuda u ruci koja ne očekuje ništa zauzvrat.To je ljubavlju ispunjena prisutnost za blisko nam biće puna svijesti da to biće samo mora da napravi odlučujući korak.To je svjesnost da nam nije data moć da živimo za druge i umjesto drugih…Kao što suncu nije data moć da cvjeta za biljku, niti da raste umjesto nje. Sunce zna da je samo isijavanje svjetlosti, samo stanje tople, zračeće prisutnosti, samo tiho, istrajno blistanje blagodetno za sve biljke ovoga svijeta koje će podržane i ozarene same pustiti svoje mlazeve u visine, same razgranavati svoje korijene, same donositi izdašne cvjetove i plodove.

Kada god smo umorni, nezadovoljni, zabrinuti podržavajući druge, kada god nas ovaj proces iscrpljuje i troši, tada zapravo i nismo u stanju podrške. Umor, nezadovoljstvo, briga, po pravilu su znak da “podržavajući” prijatelja, partnera, dijete zapravo razrešavamo neku svoju ličnu, nerazriješenu priču..Priča o podršci samo je pozornica na kojoj se naizgled odvija drama našeg djeteta, partnera, prijatelja, a koja iza kulisa krije našu vlastitu dramu. Pod velom podrške drugome mi zapravo podržavamo sebe u nekom nezavršenom, nazacijeljenom, još uvijek aktivnom procesu. Zato se, podržavajući, bez obzira na svekoliko izobilje naših ponuda, osjećamo umornim, a oni koje podržavamo savijaju se pod teretom dobijenog “dara”.

Kada smo opušteni i spokojni podržavajući druge, kad nam u srcu istrajava mir i povjerenje u dobre ishode usred uzburkane “strahote” koja je snašla naše bližnje, tada smo u stanju suštinske podrške. Mirni smo, jer znamo da drama na pozornici nije naša, puni smo povjerenja, jer znamo da će dijete, partner, prijatelj sami naći izlaz iz svoje slijepe ulice. I što god da damo iz takvog stanja – osjećanje, misao, mudro pitanje, toplinu dodira ,ili čak samo nijemu, ćuteću, prihvatajuću prisutnost…biće melemno, blagodetno, ljekovito.Podržavajući, dajemo lako i bez napora, oni koje podržavamo sa lakoćom primaju dar koji je zaista njima namijenjen.

Magija podrške počiva na jasnoći granica, na svjesnosti o tome što je moje, a što je tvoje. Moje je da ti, kao na sličici koja ilustruje andjela Podrske, ponudim oslonac za iskorak preko zida koji se ispriječio, tvoje je da oslanjajući se na mene, iskoračiš i preskočiš zid…

Inspirisana andjelom oktobra, sa radošću i lakoćom pišem ove redove. Moje je da vam ponudim ovu pričicu, vaše je da uradite sa njom što god poželite!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

PRIHVATANJE – andjeo avgusta

prihvatanje, avgust

Prihvatanje je svesrdno da kojim smo spremni da cijelim svojim bićem uzvratimo na sve što nas zadesi na našem putu. Prihvatanje je mir sa svime u nama i sa svime van nas. To je odsustvo svakog otpora, nulta tačka iz koje izvire bezrezervna dobrodošlica svekolikom iskustvu. Prihvatanje je bistrina koja se ničim ne da zamutiti, dubina koju nijedna bura neće zatalasati, vedrina koju nijedan oblak ne može zamagliti… Prihvatanje je spremnost da svaki, pa i najbolniji trenutak primimo i prigrlimo i da sa ljubavlju pogledamo u njegovu suštinu. I da se ogledamo u njoj.

Prihvatanje spokojno plovi dubinama našeg sopstva, izmičući udicama naših misli. Tamo gdje su misli uzvrpoljene, uzvrzmane, uskovitlane …nema nirvane prihvatanja. Misli neumorno pletu mrežu u kojoj smo stalno i lovac i ulovljeni. Misli nam uporno kroje kapu pod kojom se stalno roje brige i nemiri. Misli vješto vode vrzino kolo u kome se vitlamo i vrtimo do besvijesti. Opčinjene i opijene našim željama, misli uzalud jure zlatne ribice. Tek nam u spokoju prihvatanja postaje jasno da se sve želje ispunjavaju tamo gdje sve prihvatamo.

Koliko vam se puta desilo da u očajnickom otporu nekoj situaciji ili osobi samo uvećavate njenu moć ? Da u pokušaju da izbjegnete bolno iskustvo samo dublje tonete u bol ? Da u opsesivnom bježanju od problema idete direktno u slijepu ulicu ? Neprihvatanje na magičan nacin umnožava muku.

Prihvatanje nije isto što i pristajanje na muku. Ono nema u sebi ravnodušnost i malodušnost odustajanja. Prihvatanje je punoća naše duše u akciji. To je svjesnost da sve što vidim ispred sebe predstavlja dio mene, da je svaki dogadjaj materijalizacija moje duše i da mi služi kao ogledalo.
Kad god se upecamo u ludilo dnevne drame, u brige, sukobe, mentalne programe, vrednovanje ljudi i dogadjaja … ljekovito je zapitati se koji se neprihvaćeni dio mene materijalizuje u prepreke, konflikte, probleme. Koji me dio moje duše sa čežnjom gleda kroz “spoljašnje” probleme i strpljivo čeka da bude zavoljen, prigrljen, prihvaćen? Šta u sebi poričem i opozivam svadjajuci se sa svojim djetetom? Šta u sebi gušim optužujući svog partnera? Čega se svoga odričem odbijajući zadatak na poslu? Ova nas zapitanost često vodi prihvatanju, a prihvatanje nestanku “problema”.

Prihvatanje ima čarobnu moć zagrljaja! Ako ste ikada svim srcem zagrlili nekoga ko je ljut na vas, onda znate da ljutnja, grč, bijes, otpor čudesnom brzinom nestaju u blagosti, bliskosti i budnosti zagrljaja!

Zato, inspirisani andjelom avgusta, prigrlimo svakoga dana sva naša iskustva, svjesni da nam prihvatanje može postati ljekovita raskrsnica i prekretnica.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

IZOBILJE – andjeo jula

Izobilje, avgust

Život je zavičaj izobilja. Izobilje je drugo ime za stvarnost . Izobilje je prirodna mjera svega. Svega ima napretek u svakom trenutku za svakoga…Iako mnogima ove misli danas zvuče nestvarno i čudnovato, našim najdaljim precima, onima koji su spokojno živjeli u krilu izdašne prirode, ovo je bila najočiglednija, najjednostavnija, najjasnija istina, kao što je nama danas jasno da je nebo plavo, da se sa suncem radja svaki novi dan. Svijest o izobilju mnogo je starija od straha od oskudice.

Oskudica kao sjenka prati savremenog čovjeka, čak i onog koji živi u materijalnom izobilju. Jer oskudica je, baš kao i izobilje – unutrašnja kategorija.
Oskudica vidi prijetnju na svakom koraku za sva materijalna i nematerijalna dobra
koja su “u posjedu”. Oskudica u svakome vidi rivale, svako je konkurent i svaki dogadjaj je opasnost da izgubimo ono sto “imamo”- poziciju na poslu, partnerovu ljubav, posvećenost prijatelja koji je ekskluzivno”naš” i koga ne želimo ni sa kim da dijelimo, roditeljsku brigu i pažnju, projekat koji vodimo…. sve je potencijalna prijetnja, jer oskudica polazi od premise da sreće, uspjeha, novca, radosti, ljubavi, zadovoljstva – nema dovoljno za sve. Ova premisa početak je mnogih jalovih borbi i savršen recept za trajno, cjelozivotno nezadovoljstvo. Fokus oskudice je stalno na onome cega nema, što nedostaje, čemu se teži, onome što valja osvojiti, dostignuti, postignuti…Oskudica se bavi onim sto ima drugi, ne onim što imam ja..

Svijest o izobilju, naše je neotudjivo dobro, čak i onda kada grcamo u najsurovijoj materijalnoj oskudici. Baš u njoj, o čemu su nam pričale naše uglavnom siromašne bake, ljudi su ponekad svjesniji izobilja podrške, pomoći, solidarnosti, ljubavi, sloge, povezanosti, radosti… izobilja elemenata koje nam darežljivo i bez računa nudi priroda – vazduha koji udišemo, vode koju pijemo, zemlje koju obradjujemo, vatre koja nas grije… izobilja prijatelja, bliskih duša, dirljivih susreta i trenutaka…. Svijest izobilja uči nas da razvijamo povjerenje da će nam doći sve što nam treba kroz ljude koje susrijećemo i dogadjaje koje proživljavamo. Izobilje u svemu vidi podršku, pomoć, potporu, podstrek. Drugi nisu konkurencija ili opasnost, drugi dolaze u naš život da ga obogate, da nam dodaju, a ne da nam oduzmu, da podstaknu naš poslovni uspjeh, da nas navedu da novim očima sagledamo partnera i jos više ga zavolimo ili ,pak, shvatimo da ga više ne volimo, da nas iznenada zbliže sa našom vlastitom porodicom, da se pridruže krugu naših prijatelja…Jer sve je potencijalni dobitak!!! Svijest izobilja polazi od premise da zadovoljstva, ljubavi ,radosti, novca, uspjeha, sreće ima napretek, da svega ima dovoljno za sve. Ova premisa je početak života u kome svaki bogovjetni trenutak ima sočnu aromu radosti, ispunjenosti i stalne razmjene sa drugima. Jer izobilje se ne bavi onim što ima drugi, izobilje je usmjereno na ono sto imam ja.

O izobilju nas lako i jednostavno uče djeca. Djeci su jos svježa sjećanja na blaženstvo majčine utrobe u kojoj nam sve što nam treba dolazi u pravi čas, u pravoj mjeri, na pravi način. Svega ima dovoljno u svakom trenutku …Možda djeci upravo zbog svježine tog sjećanja okice zadovoljno sjaje kada se u bajkama sretnu sa stočićem koji se sam postavlja i sam unedogled proizvodi najizvrsnija jela, sa magarencetom koje je dovoljno povući za uvo da bi pod njim potekla nepresušna rijeka dukata…Djeci je izobilje blisko, ona jednostavno da je izobilje drugo ime života.

Zato se, inspirisani andjelom jula, kad god nas spopadne strah da će nam neko nešto oduzeti, povežimo sa Izobiljem, vizualizacijom, meditacijom, pričom, slikom, plesom…koji nam god put bio najbliži i najdraži…Već i samo jednostavno pitanje na temu šta sve imamo u ovom trenutku , može nas povesti u krilo izobilja…Iz te svjesnosti možemo se samo dalje otvarati da primamo darove i uzvraćamo uzdarjima…

Od izobilja mogućih priča o Izobilju, evo ove od mene, vama na dar!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

SAOSJEĆANJE – andjeo juna

saosjecanje, jun

Saosjećanje je jednostavno osjećanje da nismo sami. To je nit koja nas povezuje sa drugima, svim našim saputnicima u životu, sa doslovno svakom osobom koju sretnemo na putu. Saosjećati znači osjećati sa…Saosjećati znači znati da sve što se dešava tebi, dešava se i meni, već mi se desilo ili će se tek desiti… to je svijest da svi prolazimo slična iskustva , možda materijalizovana u različite dogadjaje, ali po supstanci ista…Svi smo voljeli, svi smo patili, svi smo tugovali, svi smo očajavali… svi smo oklijevali da otpustimo staro, svi smo sa zastrašujućom jezom iskoračivali u novo, svi smo okusili ushićenje novog početka, uzleta koji direktno izvire iz ruševnih iskustava, zastoja, neuspjeha, propalih pokušaja…

Svi smo braća i sestre po iskustvu. Iskustvo je srodstvo najvišeg reda! Iskustvo je krvna veza koja će nas zauvijek spojiti sa totalnim strancem.

To odlično znaju ljudi koji su podijelili ekstremne traume, zajedno preživjeli zemljotres, zajedno prošli otmicu, zajedno pobijedili “neizlječivu bolest”. Nekada su nam potrebna ekstremna iskustva da bi spoznali istinu, kao što nam je potrebna lupa ili mikroskop da u gomilici praha sagledamo čitav jedan užurbani univerzum. Ekstremne situacije su uveličavajuće staklo za istinu. A istina je da smo svi najbliži rod. Istina je i da smo to uveliko zaboravili!

Saosjećanje je zato jednostavno sjećanje da nismo sami. Saosjećajući, čuvamo uspomenu na davno prošlo vrijeme, na predačke priče, na toplinu povezanosti i podršku za kojom vapi savremeni, izolovani, emancipovani čovjek… Dok su u bedemima modernog metropolisa potrebni mjeseci, pa i godine psihoterapeutskog rada da se napaćena duša otvori i to isključivo stručnjaku, autoritetu, znalcu…u takozvanim divljim plemenima koja jos čuvaju dragocjena sjećanja, dovoljno je nekoliko rituala da se kroz ljekovito zajedništvo, kroz svijest da nismo sami… zacijeli čak i najstrašnija trauma.

Saosjećanje obično tumačimo kao povezanost sa bliskom osobom koja je u nevolji. Saosjećanje je, po mom osjećaju, opšta povezanost sa svim ljudima, bili nam oni poznati ili ne, povezanost koja može biti jaka u radosti, kao i u žalosti. Istim finim kanalima povezanosti, istim istančanim čulom zajedništva ja mogu da osjetim i tvoju tugu i tvoju ekstazu… U čemu je razlika izmedju toplog zagrljaja koji svim srcem dajem bliskom prijatelju koji se povija pod teretom gubitka i očajanja, i iskre radosti i razdraganosti kojom nas u sekundi mimohoda “zarazi” slučajni prolaznik, svojim veselim pogledom, ili osmijehom koji vragoslasto titra u uglu usana? Razlike nema. U oba slučaja ja saosjećam, osjećam sa, podsjećam se da sam ja kao i ti, kao i svi ljudi otvorena za sva iskustva…i da u njima nisam i neću biti sama.

Saosjećati ne znači preuzimati emociju druge osobe. Saosjećati ne znači biti preplavljen emocijama do te mjere da gubimo kontakt sa našim vlastitim osjećanjima. Saosjećati znači biti sa nekim u iskustvu koje se dešava, ne ometajući taj proces savjetima, preporukama, pričom o vlastitim sličnim iskustvima… Saosjecanje je osjećanje puno poštovanja za drugoga, to je svijest da ti najbolje znaš kako da se nosiš sa situacijom, uz poruku da sam ja prisutna, da sam tu, na raspolaganju, i da mi je osnovna supstanca tvog iskustva poznata, bliska.

Svi smo u životu nazdravljali i čašom žuči i čašom meda. Naučili smo da se smiješane najlakše piju. Saosjećanje je podsjećanje da ovu mješavinu nikad ne pijemo sami.

Zato se, inspirisani andjelom juna, podsjetimo svakog junskog dana, kakvo god da iskustvo zakuca na vrata nama ili onima oko nas, bila to žučna rasprava ili ljubavna medovina, da nismo sami, da postojimo SA drugima i osjećamo SA njima…

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

TRANSFORMACIJA – andjeo maja

Transformacija, maj 2017

Transformacija je ljekovita akumulacija. To je žižna tačka u kojoj se sakupljaju, sabiraju i ukrštaju svi mali i veliki koraci koje smo ikada napravili u pravcu promjene. To je zvijezda u čijem se blistanju sažima svaki trun zvjezdane prašine, svaki, pa i naneznatniji, napor da se mrdnemo naprijed, da se pomjerimo iz starog, da prevazidjemo obrasce koji nas ograničavaju, da nadidjemo prepreke koje nas usporavaju. Svi naši napori da se mijenjamo, mali i veliki, nedostatni i dostatni, oni koji su nam bili smiješno beznačajni i oni koji nas još drmaju dubinom svog značaja, susrijeću se u čarobnom trenutku velike promjene – transformacije. Zato nijedan korak naprijed, ma kako nam se činio slabašan i neznatan, nije uzalud napravljen.

Trenutak transformacije svim našim stremljenjima daje naknadni smisao. Svim krizama, svim preispitivanjima, svim lutanjima, svim gubljenjima i pronalaženjima. Transformacija je glamurozni trijumf naknadne pameti koji novom svjetlošću i svjesnošću obasjava naše svekoliko iskustvo. U svjetlosti transformacije svaki komadić našeg života dobija dragocjenost svrhe i smisla. Svako parče našeg života, svaki bogovjetni dan, izgledao nam on bezvrijedan, bačen, proćerdan ili duboko proživljen, vrijedan, bogomdan… postaje neizostavni djelić šire slike koja nas fascinira svojom svježinom, svojom neistraženošću, svojom novinom…

Transformacija je jednosmjerni put u novo. Put bez mogućnosti povratka.To je duboka kvalitativna promjena poslije koje više ništa nije isto. To je granična linija koja zauvijek dijeli ono što smo bili od onog što sada jesmo. Transformaciju ne možemo odagnati ni opozvati. Kada se jednom nadjemo sa one strane crte, nemoguće je vratiti se na staro. Kao što je nemoguće leptira koji je zalepršao krilima vratiti u čauru. Kao što je nemoguće latice koje su se raskrilile u cvijet smotati nazad u pupoljak. Kao što je nemoguće prve proljećne izdanke sabiti natrag u klicu.

Ima nešto neopisivo, neizrecivo, nedokučivo u samom trenutku transformacije. Transformacija je granica bez graničara. Bez ograda. Bez oznaka i biljega. Bez naznaka u prostoru i vremenu. Bez najave gdje će sa tačno i kada će se tačno desiti. Zato ni nama samima često nije jasno kada smo tačno prešli liniju. Kada smo zagazili u snijeg cijelac. Kada smo se obreli u netaknutom, nepoznatom, novom… Stoga trenutak transformacije nalikuje magiji, nečemu višestruko većem i moćnijem od nas. O transformaciji ne odlučujemo, transformaciji se samo predajemo i prepuštamo.

No, iako se čini da se transformacija dešava nekako nezavisno od nas i van naše volje, kao kakav čarobni hemijski proces kome svjedočimo, sve što prethodi blistavosti te čarolije, u dobroj mjeri zavisi od nas. Zato je transformacija u strastvenoj ljubavi sa ličnom odgovornošću. Niko se nikada nije transformisao, ako to nije želio, ako tome nije težio, ako to nije namjerio. U osnovi svake transformacije je lični izbor. Na početku svake transformacije je slobodna volja, svijest da možemo i želimo da se mijenjamo, da rastemo, da prihvatamo izazove raznih puteva i stranputica kako bi svoj život učinili drugačijim i boljim. Svi koraci koji prethode transformaciji kao trijumfalnoj, ljekovitoj, magičnoj završnici, koraci su vodjeni sviješću da promjene počinju od nas.

Zato se, ispirisani andjelom maja, pokrenimo na promjenu. Krenimo malim ili velikim koracima, mjerom svojih trenutnih mogućnosti, svjesni da će svim našim naporima, prije ili kasnije, pripomoći magija transformacije – ljekovite akumulacije i da ćemo se jednom naći na mjestu kome svim bićem stremimo.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

OŠTROUMNOST – andjeo aprila

ostroumnost, april

Oštroumnost je precizni laser koji nepogrešivo vuče rez po tankoj liniji suštine. To je rez koji se povlači iz suštine našeg bića, lako, bez napora, bez greške, bez potrebe da dva puta mjerimo, da bi jedanput sjekli. Umjesto da se rasplinjava po šarolikoj površini dogadjaja i situacija, oštroumnost se sa fokusom hirurga usmjerava u dubinu, u samu srž našeg iskustva. Oštroumnost zna da iza šarenih kulisa pojavnog ono što izgleda slično može biti suštinski različito, a da se sušte suprotnosti mogu razotkriti kao duboke sličnosti. Izoštren um zna da, što bi rekao pjesnik, “tanana tkanja često vode u duboka oranja”. Oštroumnost zato odolijeva zavodljivom šarenilu i raskoši pojavnog svijeta. Oštar um gleda kroz … To je um koji ne nazire, već proniče i prozire. Prozorljivost i pronicljivost oštrog uma poput čarobnog štapića rastvaraju zgusnutost najbogatije priče u najjednostavniju matricu.

Ovakav um ne oštri se knjigama, znanjima, intelektualnim vještinama… Naprotiv, možda ga sječivo analize i sinteze, indukcije i dedukcije, samo omamljuje i otupljuje. Oštroumnost je umnost višeg reda. Umnost čija oštrica blista u dubinama meditativne tišine, u spokoju tihovanja, u dubokoj umirenosti i utišanosti intelekta.

Oštroumnost zato nije samo mentalna katerogija. Oštar um zahtijeva cjelinu našeg bića. On traži izoštrena čula, savršenu percepciju izbrušenu stalnom budnošću, stalnom prisutnošću u sadašnjem trenutku. Naoštren um traži emotivnu dubinu i bistrinu. To je svetionik duboko usidren u emotivni i duhovni mir, u unutrašnju uskladjenost i harmoniju. Oštroumnost je kapacitet da iz naše unutrašnje cjelovitosti, iz suštine našeg bića, lako proziremo suštinu života i svijeta.

Oštroumnost je veoma svedena u svom izrazu. Ona se ne razbacuje riječima, ne kiti se retoričkim ukrasima, ne gubi se u detaljnim objašnjenjima i obrazloženjima. Ona je uvijek kratka i jasna. Gotovo nemušta. Oštroumna procjena uvijek staje u nekoliko riječi. Cjelodnevna detaljna priča kojom ćemo najboljoj prijateljici do tančina opisivati najnoviju svadju u partnerskom odnosu pod oštricom našeg uma rastvoriće se u par suštinskih riječi – recikliranje starog bijesa … prikriveni obračun sa roditeljima … neprihvatanje partnera onakvog kakav zaista jeste…
Zašto se onda tako strastveno trošimo u raspredanjima i prepričavanjima, zašto tako predano rasipamo svoju energiju po površini, zašto se ne prepustimo ljekovitom pogledu po dubini, zašto zatupljujemo ono što bi trebalo da izoštrimo?

Ljekovita pronicljivost i sažetost oštroumnosti nenametljivo se nudi kao blagotvorna alternativa, svaki put kada se zagrcnemo od priče, kada ogreznemo u detaljnu analizu, kada se pogubimo u razlivenim, površinskim tokovima.

Zbog svoje svedenosti, sažetosti, zbog svog minimalizma oštroumnost je ne samo umijeće poniranja i proziranja, nego i suptilnog razdvajanja i razlikovanja. Oštar um ne razdvaja samo žito od kukolja. Oštroumnost se bavi još finijim razaznavanjima. Ona razlučuje skoro nevidljive razlike, razgraničava bliske teritorije…Ona nas na našim prekretnicama navigava da skrenemo lijevo, a ne desno, da odaberemo ovog, a ne onog partnera, da udjemo u ovaj, a ne u onaj posao, da se posvetimo ovoj, a ne onoj duhovnoj praksi.

Inspirisani andjelom aprila, izoštrimo svoj um i pogledajmo u srž svakog aprilskog dana i rukovodimo se u svojum odlukama i izborima suštinom ispod pojavnog šarenila.

piše: Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

budjenje,mart

Budjenje je fokus tačka u kojoj se maglovita snovidjenja prelivaju u vidovitu javu. Budjenje je granična zona izmedju tame i svjetlosti, mjeseca i sunca, noći i dana. Budjenje je postepeno pretvaranje sna u stvarnost. U tom procesu budjenje nije opoziv sanjarenja i snijevanja. Ono u sebi nosi integrisane snove, snove osvijetljene svjesnošću, snove koji su sa razumijevanjem pogledali u sebe. Ne kaže se uzalud – pametnije je jutro od večeri. Jutro je pametnije od večeri jer u sebi sadrži mudrost noći. Istinski smo budni kada se prisjećamo noći i pozivamo se na bogate darove tame, bile to noćne more ili najbezbrižnije maštarije. Jutro je bistro i jasno upravo zato što u sebi i sadrži i nadilazi noć. Ako smo se probudili iz iluzije da je naše partnerstvo još ispunjeno ljubavlju i bliskošću, upravo će pozivanje na tu iluziju biti temelj rastajanja ili novog zbližavanja i sastajanja. Ako smo se probudili iz straha da nas partner ne voli, upravo nas pozivanje na taj strah može otvoriti da osjetimo partnerovu ljubav. Istinsko budjenje nikad ne odbacuje snove, kao što istinski novo nikad ne odbacuje staro. Ono samo ima jasnu svijest gdje san prestaje, a gdje počinje stvarnost.

Budjenje zato ima savršenu dioptriju. Budne oči su pronicljive i prozorljive.. Sve što bi nam inače promaklo ili se učinilo nevažnim, sve što bi moglo biti zamućeno našim maštarijama i projekcijama, postaje vidljivo, jasno, očigledno, važno. Stvarnost pod budnim pogledom blista u svojoj punoći, slojevitosti, bogatstvu, u svojoj komleksnosti i kompletnosti. Tamo gdje je slika realnosti bila režirana košmarom naših strahova ili našminkana našim sanjalačkim željama, budjenje donosi ljekovoti iskorak u istinu. Bilo da se budimo iz noćne more u istinu olakšanja ili iz samozavaravanja u istinu bola i povrijedjenosti,budjenje nam uvijek donosi iscjeljujući potencijal.

Budjenje je predvorje budnosti. Budnost je punoća svih naših potencijala u sadašnjem trenutku. Potpuna zaokruženost svega što trenutno možemo. Totalna pripravnost svih naših kapaciteta. Cjelovitost iz koje svaka situacija prirodno izvlači najbolju moguću reakciju. U stanju budnosti nemoguće je napraviti grešku. Kao što udar nepogrešivo nadje iskru u kamenu, kao što pčela nepogrešivo namiriše nektar u cvijetu, kao što klica nepogrešivo probija koru zemlje, a ptica opnu jajeta, tako čovjek u stanju potpune budnosti nepogrešivo reaguje na svaki podsticaj iz spoljnjeg svijeta. Jer budnost je najdublja, instiktivna povezanost sa istinom našeg tijela, srca, uma i duha.

Na putu ka budnosti, budjenje je neprocjenjivi blagoslov. To je prvi i odlučujući korak iz starog u novo, to je ona tačka na spirali promjena koja krug pokreće za sprat više.Tamo gdje nismo budni u našem zivotu, krug se reciklira, mi se vrtimo u njemu, on se vrti u nama, uvijek po istoj utabanoj putanji, po stazama vec vidjenog. Tamo gdje nismo budni u našem životu, ili tamo gdje je život usnuo u nama zaboravivši svoje izobilje, zarobivši se u male, predvidive scenarije, tamo nam se stalno ponavljaju iste situacije. Pojavljuju se prijatelji sa kojima imamo uvijek ista iskušenja i probleme, pojavljuju se partnerstva koja, kao po receptu, ponavljaju iste šeme, dolaze bolesti koje smo već bolovali, poslovni problemi koje smo već s mukom rešavali. Naša vlastita nebudnost se reciklira …glumci i scena su različiti, skript je isti.

Tamo gdje smo budni, krug se dolaskom na polaznu tačku uzdiže na novi nivo, on se iz ravnine ponavljanja uzdiže u spiralu promjena, i odjednom, u život nam ulaze nova iskustva i nema više tjeskobnog pitanja – zašto mi se ovo dešava po ko zna koji put. Odjednom je tako zanimljivo živjeti, iako ne znamo što nam daje svaki novi dan. Nova ljubav nije repriza stare, poslovni izazovi nam donose nova pitanja i nove lekcije, stare bolesti zacjeljuju, drugačiji prijatelji nas očekuju…

Iz kakvog god sna da se budimo ovih dana, bili to strašni košmari, slatka sanjarenja i maštarije ili delirijum u kome nam se najludji prizori lažno predstavljaju kao najistinitija realnost, ne ljutimo se na utvarnost šarenih sličica niti na stvarnost koja se budjenjem razotkriva. Inspirisani andjelom marta, budimo svjesni da budjenje, učinilo nam se ono u prvi mah prijatnim ili neprijatnim, uvijek predstavlja kvalitativni iskorak naprijed, u novo, u smislene procese razvoja i promjena.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo februara – POVJERENJE

Povjerenje je pomirenje sa neospornom istinom da u životu nema sigurnosti. Da su svi naši rituali, naše navike, utabane staze, ugovoreni odnosi, od partnerskih do poslovnih – čista iluzija. Uzaludni pokušaj da simuliramo ono čega nema, da svojoj strahovima namučenoj duši ponudimo izvijesnost. Povjerenje je prihvatanje neizvijesnosti, nepredvidivosti, neukrotivosti života koji se migoljavo izvlači iz svih naših mehanizama kontrole, koji odolijeva našoj ambiciji da se obezbijedimo, da se osiguramo, da se zaštitimo … Povjerenje je prihvatanje činjenice da se “projekti” koje gradimo godinama, prijateljstvo, roditeljstvo, partnerstvo, mogu srušiti u trenu, kao kula od karata. Kula za koju smo sami sebi izdali lažni garantni list. Povjerenje je pristajanje na to da garancija nema. Povjerenje je i vjerovanje da u svijetu bez garancija možemo biti spokojni i srećni poput plesača na vrhuncu plesne ekstaze.

Jeste li nekada plesali sa povezom na očima? Jeste li ikada poneseni talasom nadahnjujuće muzike plovili po parketu ne znajući gdje vas vodi svaki sledeći korak, bez straha hoćete li se okliznuti ili sudariti sa drugim plesačima koji takodje ne znaju kuda ih tijelo obuzeto ritmom vodi?
U uzbudljivoj avanturi šamanskog trans-plesa gdje desetine učesnika nošenih zvucima plesom izražavaju – žalost ili radost, moć ili nemoć, ekstatičku uznesenost ili ravnodušnost… ushićenje, prosvjetljenje, pomračenje… kao dragocjen dar, kao nagrada za prihvaćeni izazov, kao cjeloživotni blagoslov trans-plesača često sačeka – povjerenje. Kada zbog poveza na očima ne vidite ništa, ni najmanji tračak svjetlosti, ni najtananiju siluetu, ni najneznatniji trag spoljašnjeg svijeta… povjerenje je jedini putokaz. U bespuću nesigurnosti putevi se sami kazuju povjerenju… Povjerenje je rešenje kada nema više ničega što bi vam moglo navigavatiU bespuću nes putanju…

Kada sam prvi put uplesala u neprozirnu tminu nepoznatog, paralisana strahom od svakog svog pokreta, od svakog sudara, od bolnih udara… prestravljena čak i nježnom, prijateljski nastrojenom rukom koja me srela u tami i blago pogladila… nisam ni slutila da ću u dubinama mrklog mraka otkriti svjetlost, da ću usred uskovitlanih strahova otkriti prepuštanje, da ću u zastrašujućoj nedodjiji u koju se kontrola ne usudjuje da kroči – otkriti povjerenje. Povjerenje je jedino što nam ostaje tamo gdje je kontroli zatvoren svaki put. Povjerenje je ljekoviti unutrašnji kompas koji nas usmjerava onda kada zabasamo, zalutamo, kada se izgubimo. Povjerenje je jedini izlaz kad valja ploviti bez navigacije, bez ikakve infomacije iz spoljnjeg svijeta. Povjerenje nam je najpotrebnije onda kada smo najizgubljeniji. U potpunoj izgubljenosti, u najmrklijem mraku, u najtamnijoj noći naše duše… iskri povjerenje.

Povjerenje se, baš kao i ples, može vježbati, njegovati, usavršavati. To najbolje znaju trans-plesači koji se, što više plešu, sve lakše kreću kroz mrak nepoznatog. Unutrašnja uskladjenost nepogrešivo vodi spoljašnjem skladu. Iskusni trans-plesači mogu satima da igraju, a da se nijednom ne sudare sa drugima, ne videći pritom ni prst pred okom. Ples u ritmu povjerenja vodi razigranoj, protočnoj, radosnoj lakoći, i apsolutnoj harmoniji, iznutra i spolja.

Zato, stavimo na oči povez povjerenja.
Zatvoriti oči u povjerenju ne znači povući se i pobjeći od stvarnosti. Oči zatvorene u povjerenju vidovito gledaju u nematerijalno, u realnost višeg reda, u suštinu svake naše situacije i problema. Oči u povjerenju zatvorene vide dalje i više od očiju razrogačenih u strahu. Oči sa povjerenjem naviknute na pomrčinu neizvijesnosti … prirodno će nas povesti do rešenja najtežeg problema.
Inspirisani andjelom februara povjerimo se nepredvidivosti i nesigurnosti života. Izgleda da nam je to najsigurniji put.

Snežana Radusinović

piše:Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

LJUBAV – andjeo decembra

ljubav, decembar

Ljubav je u svom najčistijem obliku stanje potpune protočnosti, stanje potpune povezanosti sa sobom i drugima, stanje koje ne poznaje i ne priznaje nikakve prepreke…
Nema te blokade koju ljubav ne može da rastvori. Nema tih zamandaljenih vrata koja ljubav ne može da otvori. Nema tog obruča koji ljubav ne može da rastoči bez naprezanja, truda, napora, sa lakoćom kojom prvo proljećno sunce rastapa jutarnju slanu…Kao što rijeka ne zastaje pred brvnom koje se prepriječilo u njenom koritu, već se
sa elegancijom olimpijske šampionke u umjetničkom plivanju izvija i izliva preko njega i teče dalje, tako ni ljubav ne zastaje pred strahom, kontrolom, sujetom…Ljubav jednostavno teče tokom koji se ne može osujetiti, kontrolisati, zaplašiti…

Ljubav teče tako glatko i lako jednostavno zato što priznaje, prihvata i obuhvata svekoliku raznovrsnost života. Ljubav se raduje različitostima. Ljubav se razvija na raznolikosti. Kao što su najbujnije, najjedrije, najbogatije bašte baš one u kojima ima najviše različitih vrsta, od “neuglednog” poljskog cvijeća do “glamuroznih” ruža, bašte u kojima svaka biljka ima svoje mjesto u razbarušenoj divljini naizgled lišenoj svakog poretka.. Tako je najpunije ljubavlju ono srce u kome ima mjesta za sve i svakoga, za sva proživljena iskustva ma kakva ona bila, za sve ljude ma šta nam oni donijeli, za sve scenarije, buduće i prošle, štagod oni sadržal…
Ljubav ne poznaje hijerarhiju, za ljubav ne postoji veliko i malo, značajno i beznačajno, vrijedno i bezvrijedno. sve je vrijedno, sve je značajno, sve je veliko… Ljubav vidi vrijednost u svemu, u svakom biću, u svakom dešavanju, u svakom iskustvu… Ljubav zato ne upada u zamke poredjenja. Ljubav odolijeva iskušenju da poredi, jer zna da cijeni unikatnost života, neponovljivost svakoga dogadjaja, posebnost svake osobe koja nas dotakne, bio to susret šarolik i kratak kao leptirov vijek ili odnos koji traje koliko čitav naš život…

Tajna ljubavi je tajna otvorenosti i prihvatanja. Ljubavi ima napretek odvajkada, sada i zauvijek, za svakoga. Ljubav je demokratija najvišeg reda. Ona ne poznaje ekskluzivitet. Ona nije dar za odabrane. Ona je svima dostupna, uvijek i bez ikakvih uslova. Za ljubav nam ne treba kvalifikacija. Za ljubav ne polažemo prijemni ispit. Ljubav ne zaslužujemo. Ljubav ne otplaćujemo. Ljubav ne zaradjujemo…Voljeti znači otvoriti srce i prihvatati sve što nam ide u susret. Biti voljen znači biti prihvaćen u otvoreno srce…bez zadataka, bez zahtjeva, bez očekivanja…

Iako smo svi makar jednom u životu bili zavedeni ekskluzivom romantične ljubavi u kojoj smo toliko “ posebni, odabrani, nezamjenjivi” voljenoj osobi da ona ne može da diše bez nas, osobi koja je nama važnija od svega i svakoga na svijetu, bez koje nijedan tren nema svoju ljepotu i smisao…. iskustvo nas uči da su mnoga pravila isplivala iz pozadine takve ljubavi često je gaseći kao da nije ni postojala. Nepisane, a podrazumijevane regule o tome što smijemo, a što ne smijemo, što se od nas očekuje, što mi očekujemo, što je poželjno, a što nezamislivo, što je dozvoljeno, a što apsolutno zabranjeno.

Prava, istinska, čista ljubav ne poznaje pravila. Ona ne potpisuje “specijalne” ugovore. Ona nema nikakvu agendu, ona ne sastavlja svoje zakone stavku po stavku, on ne zna za klauzule i sitna slova ispisana u fusnotama na dnu strane. Jedini zakon prave ljubavi je –
volim ono što jeste. Volim te takvog kakav jesi. Primam te u svoje srce bez namjere da te mijenjam, prilagodjavam sebi, usavršavam…Primi me u svoje srce bez namjere da me usavršavaš, oblikuješ, mijenjaš… Sagledaj moju unikatnost. Opipaj hrapavost mog dijamanta, moje netaknute, nebrušene ljepote. Odloži sve svoje brusilice, svoja očekivanja, fantazije, projekcije o tome kakva treba da bude…Osjeti moju različitost i otvori srce za nju.

Zato se inspirisani ljubavlju, andjelom decembra, otvorimo za svekoliku raznovrsnost koju nam život svakodnevno nudi i prosto volimo ono što jesmo i što drugi jesu …

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

IGRA – andjeo novembra

igra, novembar

Igra je dijete paradoksa. Bez paradoksa nema prave igre. Igra je poput razigranog dječaka koji je sad na nogama, a već sledeće sekunde dubi na glavi. Igra naglavačke obrće i okreće sve što prethodno ugovori i dogovori. Ona sa lakoćom protivreči svemu što se tobože uspostavi. Ona je poput talasa koji u jednom pjenušavom naletu sravni čitavo jedno pješčano utvrdjenje. Draž igre je draž konstantne neizvijesnosti i promjene. Upravo zato je igra tako bliska djeci i tako daleka odraslima. Odrasli prirodno teže utočištu dogovora, ugovora, pravila, djeca prirodno plivaju u promjenama beskrajno uživajući u svakom obrtu, iznenadjenju,u neočekivanim preokretima….Naš kapacitet da se igramo je kapacitet da uživamo u neograničenom potencijalu neizvijesnog.

No, igra ne voli neizvijesnost po sebi.
Specijalitet igre je neizvijesno koje nastaje na temeljima izvjesnog. Nema igre bez pozivanja na odredjena pravila, niti pravog zanosa bez njihovog opoziva. Za igru nam je uvijek potreban neki dogovor i ugovor, ali ne možemo se ni zaigrati ni razigrati dok ne izadjemo iz zone dogovorenog, dok ne prekoračimo regule, dok ne porušimo kule od pijeska koje smo upravo sazidali. Igra iskri obrtima i okretima, ona nastaje iz čudesne privlačnosti poretka i haosa, iz strasti reda i nereda…

Igra je čarobna zona u kojoj su najdalje suprotnosti u najbližem komšiluku.
Igra je stanje u kome su samozaborav i sveprisutnost u najvećoj mogućoj blizini. Kada se u igri zaboravimo, onda smo zapravo potpuno prisutni. Onda nam je dostupno sve čega se vrijedno sjetiti. Onda smo najbliži ciktavom i kliktavom stanju radosti od kojeg nam je srce veliko kao zemaljska kugla. Onda smo do previranja ispunjeni osjećanjem razdraganosti, razuzdanosti, razigranosti od kojeg nam je čitav svijet tijesan i mali. Onda se iz nas na sve strane preliva svijest da jesmo, da smo život, da smo biće, da smo damar i bilo, da smo jedno sa sobom i sa drugima. Nikada nismo povezaniji sa ostatkom svijeta nego kad smo naizgled odsječeni od svakoga u zanosu igre i samozaboravu zaigranosti.

Igra ne poznaje i ne priznaje nemoguće. Igra zna ljepotu riječi kobajagi. Kobajagi je pasvord za ovozemaljski raj. Kobajagi je šifra koja otvara vrata naših beskrajnih mogućnosti. Kobajagi raskriljuje našu maštu i ohrabruje našu misao. Kobajagi je katalizator najčistije kreativnosti. To je rukavica bačena u lice našoj inventivnosti. To je poziv da bljesnemo iz svojih najtamnijih dubina, iz neosvijetljenih slojeva naše ličnosti i našeg iskustva. To je udar koji izvlači iz nas iskru i nama samima nepoznatu. Zato iz igre nastaje vrhunska umjetnost i vrhunska nauka. Zato u igri vrhuni i zri najbolji dio nas.

Zbog svega ovoga, igrajmo se. Ne bojmo se niti da postavimo niti da prekršimo pravila. Upustimo se u čaroliju svemogućeg kobajagi. Povjerujmo da je sve moguće. Sagradimo gradove od pijeska i porušimo ih bez žaljenja. Obrnimo naglavačke sve sa čime se susretnemo i otvorimo srce za radost od koje podrhtava čitav svijet.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo oktobra – IZOBILJE

izobilje, oktobar

Život je zavičaj izobilja. Izobilje je drugo ime za stvarnost . Izobilje je prirodna mjera svega. Svega ima napretek u svakom trenutku za svakoga…Iako mnogima ove misli danas zvuče nestvarno i čudnovato, našim najdaljim precima, onima koji su spokojno živjeli u krilu izdašne prirode, ovo je bila najočiglednija, najjednostavnija, najjasnija istina, kao što je nama danas jasno da je nebo plavo, da se sa suncem radja svaki novi dan. Svijest o izobilju mnogo je starija od straha od oskudice.

Oskudica kao sjenka prati savremenog čovjeka, čak i onog koji živi u materijalnom izobilju. Jer oskudica je, baš kao i izobilje – unutrašnja kategorija.
Oskudica vidi prijetnju na svakom koraku za sva materijalna i nematerijalna dobra
koja su “u posjedu”. Oskudica u svakome vidi rivale, svako je konkurent i svaki dogadjaj je opasnost da izgubimo ono sto “imamo”- poziciju na poslu, partnerovu ljubav, posvećenost prijatelja koji je ekskluzivno”naš” i koga ne želimo ni sa kim da dijelimo, roditeljsku brigu i pažnju, projekat koji vodimo…. sve je potencijalna prijetnja, jer oskudica polazi od premise da sreće, uspjeha, novca, radosti, ljubavi, zadovoljstva – nema dovoljno za sve. Ova premisa početak je mnogih jalovih borbi i savršen recept za trajno, cjelozivotno nezadovoljstvo. Fokus oskudice je stalno na onome cega nema, što nedostaje, čemu se teži, onome što valja osvojiti, dostignuti, postignuti…Oskudica se bavi onim sto ima drugi, ne onim što imam ja..

Svijest o izobilju, naše je neotudjivo dobro, čak i onda kada grcamo u najsurovijoj materijalnoj oskudici. Baš u njoj, o čemu su nam pričale naše uglavnom siromašne bake, ljudi su ponekad svjesniji izobilja podrške, pomoći, solidarnosti, ljubavi, sloge, povezanosti, radosti… izobilja elemenata koje nam darežljivo i bez računa nudi priroda – vazduha koji udišemo, vode koju pijemo, zemlje koju obradjujemo, vatre koja nas grije… izobilja prijatelja, bliskih duša, dirljivih susreta i trenutaka…. Svijest izobilja uči nas da razvijamo povjerenje da će nam doći sve što nam treba kroz ljude koje susrijećemo i dogadjaje koje proživljavamo. Izobilje u svemu vidi podršku, pomoć, potporu, podstrek. Drugi nisu konkurencija ili opasnost, drugi dolaze u naš život da ga obogate, da nam dodaju, a ne da nam oduzmu, da podstaknu naš poslovni uspjeh, da nas navedu da novim očima sagledamo partnera i jos više ga zavolimo ili ,pak, shvatimo da ga više ne volimo, da nas iznenada zbliže sa našom vlastitom porodicom, da se pridruže krugu naših prijatelja…Jer sve je potencijalni dobitak!!! Svijest izobilja polazi od premise da zadovoljstva, ljubavi ,radosti, novca, uspjeha, sreće ima napretek, da svega ima dovoljno za sve. Ova premisa je početak života u kome svaki bogovjetni trenutak ima sočnu aromu radosti, ispunjenosti i stalne razmjene sa drugima. Jer izobilje se ne bavi onim što ima drugi, izobilje je usmjereno na ono sto imam ja.

O izobilju nas lako i jednostavno uče djeca. Djeci su jos svježa sjećanja na blaženstvo majčine utrobe u kojoj nam sve što nam treba dolazi u pravi čas, u pravoj mjeri, na pravi način. Svega ima dovoljno u svakom trenutku …Možda djeci upravo zbog svježine tog sjećanja okice zadovoljno sjaje kada se u bajkama sretnu sa stočićem koji se sam postavlja i sam unedogled proizvodi najizvrsnija jela, sa magarencetom koje je dovoljno povući za uvo da bi pod njim potekla nepresušna rijeka dukata…Djeci je izobilje blisko, ona jednostavno da je izobilje drugo ime života.

Zato se, inspirisani andjelom oktobra, kad god nas spopadne strah da će nam neko nešto oduzeti, povežimo sa Izobiljem, vizualizacijom, meditacijom, pričom, slikom, plesom…koji nam god put bio najbliži i najdraži…Već i samo jednostavno pitanje na temu šta sve imamo u ovom trenutku , može nas povesti u krilo izobilja…Iz te svjesnosti možemo se samo dalje otvarati da primamo darove i uzvraćamo uzdarjima…

Od izobilja mogućih priča o Izobilju, evo ove od mene, vama na dar!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo septembra – SINTEZA

sinteza, septembar

Sinteza je najviši čin kreativnosti. To je kvalitativni iskorak u suštinski novo. To je trenutak u kome se svekolika znana raznovrsnost života neočekivanim obrtom spaja i zaokružuje u nešto potpuno originalno. To je iznenadni zaokret poslije koga više ništa nije isto.

Sinteza stanuje na granici dva ciklusa. Njome se prirodno zatvara niži krug, iz nje prirodno kreće viši krug. To je tačka u kojoj je koncentrovana sva suština jednog kraja, sva srž jednog početka. Sinteza je crta graničnica koju svi pamtimo, koja jasno obilježava etape našeg unutrašnjeg putovanja.
Sinteza je čudotvorni katalizator koji u svakoj krhotini vidi potencijal za cjelinu. Sinteza je čarobna sinergija koja haotičnu gomilu pretvara u savršenstvo i sklad. Sinteza je magija koja svaki djelić našeg postojanja lansira u orbitu višeg reda. Kako god se manifestovala, kao organski spoj nastao od neorganskih elemenata, kao naučno otkriće izniklo iz šarene gomile eksperimenata, kao životno otkrovenje koje nam daje odgovore na naša ključna pitanja, sinteza uvijek dolazi iz mističnih visina.

Sinteza dolazi iz viših sfera našeg bića. Kada će se i kako otvoriti kapija sinteze, nije stvar nekakve odluke. Ključevi nisu u rukama naše slobodne volje. Kao što je cjelina koja se dobija sintezom cjelina višega reda, tako je i sila koja dovodi do čarolije sintetizovanja – viša sila. Sinteza jednostavno dolazi tačno u svoje vrijeme, kao što sunce jednostavno izgrijava tačno u svoj rani jutarnji čas. Kako niko nikada nije naredio suncu da se u čudesnoj hemijskoj igri sa svim biljkama svijeta njegova svjetlost pretvara u zelenilo lišća, tako niko nikada nije odredio da se sintetizuju parčići našeg iskustva, da se spoje djelići naše životne priče, da se materijalizuju u korjenitu promjenu, u markantnu tačku našeg razvoja i rasta.

Najbliži smo sintezi kada smo istovremeno u horizontali i u vertikali. U horizontali smo kada smo otvoreni za širinu i raznolikost svekolikog iskustva. Za staro i za novo, za “važne” i “nevažne” stvari, za prijatna i za neprijatna iskustva, za obično jednako kao i za neobično. U horizontali smo kada umijemo da osjetimo vrijednost svega što doživljavamo bez straha, odbacivanja, procjenjivanja, uporedjivanja… U vertikali smo kada poniremo u svoje dubine i kada uzlijećemo u svoje visine. U vertikali smo kada smo u dosluhu sa svojim višim ja, sa božanskom iskrom koja iskri u svima nama, sa čistom ljubavlju, sa mirom čistog postojanja, sa tišinom kakva se može čuti samo u dubokim šumama.

Sinteza je mjesto kreativnog beskraja, mjesto gdje se slivaju sve naše različitosti, gdje se umiruju, miješaju i povezuju svi, naizgled nespojivi, djelići naše duše i našeg iskustva. Zato se inspirisani andjelom Sinteze, otvorimo za šarolikost i raznolikost svih naših septembarskih iskustava, prepustimo im se i dopustimo da se iz svega doživljenog iznjedri nešto kvalitativno novo.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo avgusta – VJERA

vjera, avgust

Vjera je znanje koje raste iz srca. Srce je naše središte, centar malog svijeta koji jesmo i velikog svijeta u kome jesmo. Ono je sjedište vjere – neraskidive povezanosti svih naših svjetova. Vjera je spona tanana i nevidljiva kao niti paučine koja povezuje i premrežava svekoliko postojanje. Vjerovati – znači biti umrežen. Osjećati svime u sebi damare života, odražavati u minijaturi našeg bića dinamiku bitka. Kao što pauk u centru svoje mreže registruje svako bilo prirode, svaki dašak vjetra, svaku kapljicu koja sklizne niz svilenkaste niti, tako čovjek usidren u srcu svoje vjere osjeća sve oko sebe. Vjera je osjećanje da smo dio mreže, dio veće cjeline, koja nas obuhvata, štiti, povezuje sa drugima i daje nam smisleno mjesto u životu. Jer, niti vjere protkane su smislom.
Vjera ZNA da ovaj svijet nije gomila slučajnosti, proizvoljnosti, puka improvizacija nevještog kreatora. Vjera ZNA da se kockice našeg života slažu po odredjenom poretku, čak i onda kada nam se čini da su razložene u uzburkanoj konfuziji. Vjera ZNA da drama turbulentnog razvoda možda vodi pravo ka ljubavi našeg života, da teška bolest koja nam uzdrmava tijelo možda predstavlja naše duhovno budjenje, da je traumatičan, poslovni kolaps možda uvod u miran, porodični život …

Možda, jer vjera se ne vezuje za konkretne ishode. Vjera osjeća da su svi ishodi smisleno povezani u nevidljivoj mreži života. Za to vjeri ne trebaju opipljivi dokazi. Ona jednostvno i bezrezervno zna..Ona ne istražuje, ne provjerava i ne propituje . Ona ne uslovljava. Ona ne poznaje kondicional. Vjerujem, ako….ne postoji.Ona ne poznaje ali. Ali vjeri sreću kvari. Njoj ne pristaje ni uzvičnik ni upitnik. Vjeri najbolje pristaju tri tačke. Vjerujem…Vjerujem i otvaram se tokovima života da dopišu ovu rečenicu. Jer, vjera nema sadržaj. Vjera je blanko ček koji iz srca punog povjerenja potpisujemo životu. Vjera zato nema omiljeni scenario. Ako projektujemo odredjeni dogadjaj , mi ne vjerujemo, mi priželjkujemo. Želja je uvijek konkretna, vjera to nikada nije. Vjerovati znači biti otvoren za svaku varijantu koju nam ponudi život. Jedini skript vjere je svijest da skripta nema, da je sve što nam se dešava, štagod to bilo, smisleno u siroj slici života. Vjera ne zna što će nam se konkretno dogoditi, ali zna da nam sve što nam se dogadja smisleno služi. Čak i ono što u prvi mah uopšte ne razumijemo. Vjerovati znači i pristati na nerazumijevanje, proći kroz nelagodu neobjašnjivosti i neizvijesnosti, priznati da ponekad ni sami ne znamo šta je za nas najbolje. Vjera zna da postoji neopisivo blaženstvo u pristanku na takvo neznanje…

U tom procesu vjera je beskrajno strpljiva. Vjerovati znači istrajavati . Vjerovati je glagol nesvršenog vida. Vjerovati nije isto što i povjerovati. Povjerovati znači na trenutak se otvoriti za smisao. Povjerovati znači zapaliti svijeću koja će zasjati i dogoreti .Vjerovati znači stalno održavati plamen. Jer, vjera nije kratak saznajni bljesak. To je stanje. To je svijest da sve u životu ima svoje mjesto i da smo svi dio savršenog poretka u kome nema greške, u kome se pogrešno greškom naziva ono što razum ne može da pojmi…

Razum i vjera su često u dubokom nesporazumu. Tamo gdje razum nemirno pita zašto, vjera spokojno ćuti. Tamo gdje razum samozadovoljno mudruje , vjera miruje. Tamo gdje se razum iscrpljuje tezama i antitezama, vjera tihujući odmara. Dok razum nemirno traga za jedinim pravim, jedinim dobrim rešenjem, vjera mirno gleda u svekoliku potencijalnost života, sa sviješću da je sve dobro… Zbog toga je vjera izvor naše najdublje sigurnosti. Svijest da je sve dobro u nekoj široj slici pribježište je u svakoj našoj nevolji…

Zato, budimo spokojni i umirimo se u vjeri. Šta god da se desi ovih avgustovskih dana smisleno će nam poslužiti.
Inspirisani andjelom avgusta prepustimo se iskustvima koja nam dolaze sa vjerom da je sve upravo onako kako treba da bude…

Snežana Radusinović

SAMO NEK JE S ANDJELIMA

andjeo jula – JASNOĆA

jasnoca, jul

Jasnoća je strijela ispaljena iz zategnutog luka pravo u srce mete. Jasnoća je potpuna usredsredjenost na centar. Jasnoća je i mirnoća koja nepogrešivo crta koordinate oko našeg cilja. Jasnoća je i oštra preciznost oka koje sagledava šta mu je zapravo cilj. U procesu sagledavanja cilja, jasnoća je kraljica minimalizma. Ona svodi, ogoljava, uklanja sve što je suvišno, ne bi li uhvatila srž, jezgro, suštinu…Ona odbacuje sve što je nepotrebno, nekorisno, dvosmisleno…Jasnoća vlada umijećem finog razlikovanja, ona sa lakoćom prepoznaje nijanse, ona razaznaje, razlučuje, razdvaja suštinske različitosti zaodjevene u pojavne sličnosti. Jasnoća će nam ukazati da se ispod svadje sa kolegom, krije stara, nezacijeljena priča o rivalstvu sa bratom ili sestrom. Jasnoća će prozreti da se u sve češćim prigovorima partneru da nas više ne voli, ne podržava, ne prihvata onakve kakvi jesmo…skriva naša ranjivost u odnosu sa ocem ili majkom. Jasnoći neće promaći da se iza zajedljivih, zavidljivih, otrovnih komentara bliske nam osobe, nazire njena vlastita neljubav prema sebi…

Biti jasan u životu, znači ne promašiti temu. Ne potrošiti silnu energiju…uzalud. Ne pucati u prazno. Ne govoriti u vjetar. Jasnoća zato čuva blago naših resursa. Ona blagonaklono stražari nad obiljem naših ideja, osjećanja, intuitivnih bljeskova, inspirativnih uvida, našeg zdravlja, fizičke snage, kreativnih zamisli…i usmjerava ih na najproduktivniji mogući način. Jasnoća je garant da nećemo protraćiti sebe u životu koji nam je dat na dar. Da nećemo nemilice potrošiti bogatstvo koje u sebi nosi svako od nas. Da nećemo proćerdati najdragocjenije nasledstvo koje smo dobili – naš svekoliki potencijal…

Jasna svijest da iza oštrih, oporih komentara mog prijatelja stoji njegova vlastita strogost prema sebi, lansiraće me brzinom svjetlosti iz stanja ugroženosti i uvrijedjenosti u stanje razumijevanja, saosjećanja, možda i duboke ljubavi…Umjesto da se čitav dan vrtimo u krugu pitanja – zašto je to rekao, kako je mogao tako nešto da kaže, čime smo to zaslužili…vodjeni jasnoćom, svjesno i brzo silazimo sa vrteške. Odbijamo da se do besvijesti trošimo, da do iscrpljenosti ispiramo svoju dušu i tijelo u centrifugama svakodnevne konfuzne komunikacije. Jasno nam je i jasni smo. To ne znači da smo se udaljili od prijatelja, ostavili ga na cjedilu, na milost i nemilost njegovoj nejasnoći. Zapravo, možda mu nikada nismo bili bliži. Jer, naša jasnoća magično jakim magnetizmom podstiče i privlači jasnoću drugih.

Jasnoća je najkraća putanja od mene do svijeta. Ne kaže se uzalud kratko i jasno. Kada sam jasna, ja sam u stanju blizine i bliskosti sa sobom i sa svima oko sebe. Kada sam jasna u svojim namjerama, akcijama, zahtjevima, vizijama…od stvarnosti dobijam ekspresno brze odgovore. Postavimo li u svakodnevnom razgovoru jedno dugo, nerazgovjetno, razudjeno pitanje … dobićemo veoma sličan odgovor. Postavimo li JASAN izazov životu u vidu konkretne namjere na temu ljubavnog odnosa, poslovnog poduhvata, roditeljskog zadatka … izrazimo li namjeru jasno i glasno, bez ambivalencija, dvoumljenja, dilema, preispitivanja, ograda, zagrada, znakova navoda i izvoda … život će nam odgovoriti i jasno i telegrafski brzo, neočekivanim ljubavnim iskrama, iznenadnim poslovnim ponudama, preokretom u ponašanju našeg djeteta…

Jasnoća jednostavno priziva ostvarenje, materijalizovanje, manifestovanje naših namjera!

Zato, vodjeni andjelom jula, potražimo svakog julskog dana najkraći, najdirektniji, najjasniji put do onoga što trenutno nemamo, a što namjeravamo da prizovemo u svoj život!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo juna – BUDJENJE

budjenje, jun

Budjenje je fokus tačka u kojoj se maglovita snovidjenja prelivaju u vidovitu javu. Budjenje je granična zona izmedju tame i svjetlosti, mjeseca i sunca, noći i dana. Budjenje je postepeno pretvaranje sna u stvarnost. U tom procesu budjenje nije opoziv sanjarenja i snijevanja. Ono u sebi nosi integrisane snove, snove osvijetljene svjesnošću, snove koji su sa razumijevanjem pogledali u sebe. Ne kaže se uzalud – pametnije je jutro od večeri. Jutro je pametnije od večeri jer u sebi sadrži mudrost noći. Istinski smo budni kada se prisjećamo noći i pozivamo se na bogate darove tame, bile to noćne more ili najbezbrižnije maštarije. Jutro je bistro i jasno upravo zato što u sebi i sadrži i nadilazi noć. Ako smo se probudili iz iluzije da je naše partnerstvo još ispunjeno ljubavlju i bliskošću, upravo će pozivanje na tu iluziju biti temelj rastajanja ili novog zbližavanja i sastajanja. Ako smo se probudili iz straha da nas partner ne voli, upravo nas pozivanje na taj strah može otvoriti da osjetimo partnerovu ljubav. Istinsko budjenje nikad ne odbacuje snove, kao što istinski novo nikad ne odbacuje staro. Ono samo ima jasnu svijest gdje san prestaje, a gdje počinje stvarnost.

Budjenje zato ima savršenu dioptriju. Budne oči su pronicljive i prozorljive.. Sve što bi nam inače promaklo ili se učinilo nevažnim, sve što bi moglo biti zamućeno našim maštarijama i projekcijama, postaje vidljivo, jasno, očigledno, važno. Stvarnost pod budnim pogledom blista u svojoj punoći, slojevitosti, bogatstvu, u svojoj komleksnosti i kompletnosti. Tamo gdje je slika realnosti bila režirana košmarom naših strahova ili našminkana našim sanjalačkim željama, budjenje donosi ljekovoti iskorak u istinu. Bilo da se budimo iz noćne more u istinu olakšanja ili iz samozavaravanja u istinu bola i povrijedjenosti,budjenje nam uvijek donosi iscjeljujući potencijal.

Budjenje je predvorje budnosti. Budnost je punoća svih naših potencijala u sadašnjem trenutku. Potpuna zaokruženost svega što trenutno možemo. Totalna pripravnost svih naših kapaciteta. Cjelovitost iz koje svaka situacija prirodno izvlači najbolju moguću reakciju. U stanju budnosti nemoguće je napraviti grešku. Kao što udar nepogrešivo nadje iskru u kamenu, kao što pčela nepogrešivo namiriše nektar u cvijetu, kao što klica nepogrešivo probija koru zemlje, a ptica opnu jajeta, tako čovjek u stanju potpune budnosti nepogrešivo reaguje na svaki podsticaj iz spoljnjeg svijeta. Jer budnost je najdublja, instiktivna povezanost sa istinom našeg tijela, srca, uma i duha.

Na putu ka budnosti, budjenje je neprocjenjivi blagoslov. To je prvi i odlučujući korak iz starog u novo, to je ona tačka na spirali promjena koja krug pokreće za sprat više.Tamo gdje nismo budni u našem zivotu, krug se reciklira, mi se vrtimo u njemu, on se vrti u nama, uvijek po istoj utabanoj putanji, po stazama vec vidjenog. Tamo gdje nismo budni u našem životu, ili tamo gdje je život usnuo u nama zaboravivši svoje izobilje, zarobivši se u male, predvidive scenarije, tamo nam se stalno ponavljaju iste situacije. Pojavljuju se prijatelji sa kojima imamo uvijek ista iskušenja i probleme, pojavljuju se partnerstva koja, kao po receptu, ponavljaju iste šeme, dolaze bolesti koje smo već bolovali, poslovni problemi koje smo već s mukom rešavali. Naša vlastita nebudnost se reciklira …glumci i scena su različiti, skript je isti.

Tamo gdje smo budni, krug se dolaskom na polaznu tačku uzdiže na novi nivo, on se iz ravnine ponavljanja uzdiže u spiralu promjena, i odjednom, u život nam ulaze nova iskustva i nema više tjeskobnog pitanja – zašto mi se ovo dešava po ko zna koji put. Odjednom je tako zanimljivo živjeti, iako ne znamo što nam daje svaki novi dan. Nova ljubav nije repriza stare, poslovni izazovi nam donose nova pitanja i nove lekcije, stare bolesti zacjeljuju, drugačiji prijatelji nas očekuju…

Iz kakvog god sna da se budimo ovih dana, bili to strašni košmari, slatka sanjarenja i maštarije ili delirijum u kome nam se najludji prizori lažno predstavljaju kao najistinitija realnost, ne ljutimo se na utvarnost šarenih sličica niti na stvarnost koja se budjenjem razotkriva. Inspirisani andjelom juna, budimo svjesni da budjenje, učinilo nam se ono u prvi mah prijatnim ili neprijatnim, uvijek predstavlja kvalitativni iskorak naprijed, u novo, u smislene procese razvoja i promjena.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo maja – ZADOVOLJSTVO

zadovoljstvo, maj

Zadovoljstvo je magija prisutnosti, magija duboke povezanosti sa mirisima, bojama, ukusima sadašnjeg trenutka, to je uronjenost u slojevite arome čarobne zone u kojoj se koordinate vremena i prostora ukrštaju u najveći potencijal koji nam je u ovom životu dat, u – “sada i ovdje”. Kada god izadjemo iz ove čudesne zone u koju se stiču naše beskrajne mogućnosti, u kojoj smo neizmjerno moćni, u kojoj zaista istinski živimo, lako i brzo upadamo u zamke nezadovoljstva. Često smo tako lagan plijen za nezadovoljstvo, čudovište koje, poput sedmoglave aždaje iz bajke, za tren proguta sve što mu se ponudi, a opet ostaje vječito, doživotno, neutoljivo gladno …Često svaka radost, svaki uspjeh, svako postignuće ….blijedi u sjenci ideje da smo nekad bili radosniji, uspješniji, bolji …ili da bi tek mogli okusiti pravu radost i uspjeh u nekom zacrtanom budućem scenariju. Često nas žal za prošlim i čežnja za budućim nepogrešivo izvode iz koordinata zadovoljstva…

Zadovoljstvo, otkako je svijeta i vijeka, stanuje na istoj adresi, u “sada i ovdje”. Ono je samo u “sada i ovdje” moguće. U toj tački zlatnog presjeka krije se majdan svih majdana, neiscrpni izvor svekolikog izobilja. To je rudnik zlata na kome svako od nas sjedi svakog dana svog života. To je tajni recept po kome svako od nas svakoga trena može biti alhemičar svoga postojanja. Istinski alhemičar života zna da se zadovoljstvo proizvodi uvijek od elemenata koji su tu, koji su prisutni, koji su nam na raspolaganju…nikad od onih koji se kriju iza sedam mora i sedam gora…

Biti nezadovoljan , znači biti gluv i slijep za ono što već imamo, za ono što kao neotudjivo dobro već postoji u našoj sadašnjosti. Biti nezadovoljan, znači stalno juriti za nečim, stalno se iscrpljivati u planovima, projekcijama, stremljenjima…nikad ne vidjeti i ne čuti ono što nam se samo od sebe nudi.

Biti zadovoljan, ne znači zadovoljavati se malim, svjesno se ograničavati, prestati sanjati, željeti, težiti. Jer zadovoljstvo ne poznaje malo i veliko. Zadovoljstvo vrlo precizno prepoznaje jednostavno ono što nam život sada i ovdje daje. Ono što je prisutno. Ono što je dostupno. Ono što je tu, na domak ruke. Bilo to “veliko” ili “malo”.

Miris cvijeća koji se tako izdašno širi po našim mediteranskim baštama može nas preplaviti zadovoljstvom samo ako smo prisutni za njega, samo ako mu se otvorimo i prepustimo. No, ako usred svoje rascvale bašte sa izgladnjelom čežnjom zurimo u internet sliku tropskih vrtova preplavljenih orhidejama od čije nam ljepote zastaje dah, ispunjeni osjećajem da nam je ta divota daleka, nedostupna, neuhvatljiva…onda smo propustili i orhideje i naše baštensko cvijeće… i šansu da se razbaškarimo u zadovoljstvu sadašnjeg trenutka.

Zadovoljstvo se uvijek skriva u resursu na kome sjedimo. Ono se uvijek samo nudi, najčešće na mjestu na kojem ga nipošto ne tražimo. Ono prosto bode oči i para uši svojom očiglednom, postojanom prisutnošću. Ono poziva da vidimo potencijal onoga što je tu, štagod to bilo. Ako živimo blizu rijeke – pecajmo. Ako smo na vjetrometini – sagradimo vjetrenjaču. Ako smo okruženi zemljom – podignimo baštu. Ako želimo da budemo zadovoljni – osvijestimo resurs našeg “sada i ovdje” i samo ga iskoristimo. Upravo svijest o tome da je sve resurs vodi putevima radosti i zadovoljstva. Čak i onda kada nam naša sadašnjost liči na sve, samo ne na resurse! To dobro razumiju terapeuti koje su lične traume pokrenule da zacjeljuju, najprije sebe, pa onda druge.. Bolesnici koje je bolest pretvorila u prozvodjače organske hrane. Poslovni ljudi koje je otkaz doveo do najkreativnije preduzetničke ideje.

Zadovoljni ljudi znaju tajnu – sve što je dio našeg života ovog trenutka, naš je najdragocjeniji potencijal… Zato se, inspirisani andjelom maja, osvrnimo oko sebe i zapitajmo što nam je to na raspolaganju!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo aprila – IGRA

igra, april

Igra je dijete paradoksa. Bez paradoksa nema prave igre. Igra je poput razigranog dječaka koji je sad na nogama, a već sledeće sekunde dubi na glavi. Igra naglavačke obrće i okreće sve što prethodno ugovori i dogovori. Ona sa lakoćom protivreči svemu što se tobože uspostavi. Ona je poput talasa koji u jednom pjenušavom naletu sravni čitavo jedno pješčano utvrdjenje. Draž igre je draž konstantne neizvijesnosti i promjene. Upravo zato je igra tako bliska djeci i tako daleka odraslima. Odrasli prirodno teže utočištu dogovora, ugovora, pravila, djeca prirodno plivaju u promjenama beskrajno uživajući u svakom obrtu, iznenadjenju,u neočekivanim preokretima….Naš kapacitet da se igramo je kapacitet da uživamo u neograničenom potencijalu neizvijesnog.

No, igra ne voli neizvijesnost po sebi.
Specijalitet igre je neizvijesno koje nastaje na temeljima izvjesnog. Nema igre bez pozivanja na odredjena pravila, niti pravog zanosa bez njihovog opoziva. Za igru nam je uvijek potreban neki dogovor i ugovor, ali ne možemo se ni zaigrati ni razigrati dok ne izadjemo iz zone dogovorenog, dok ne prekoračimo regule, dok ne porušimo kule od pijeska koje smo upravo sazidali. Igra iskri obrtima i okretima, ona nastaje iz čudesne privlačnosti poretka i haosa, iz strasti reda i nereda…

Igra je čarobna zona u kojoj su najdalje suprotnosti u najbližem komšiluku.
Igra je stanje u kome su samozaborav i sveprisutnost u najvećoj mogućoj blizini. Kada se u igri zaboravimo, onda smo zapravo potpuno prisutni. Onda nam je dostupno sve čega se vrijedno sjetiti. Onda smo najbliži ciktavom i kliktavom stanju radosti od kojeg nam je srce veliko kao zemaljska kugla. Onda smo do previranja ispunjeni osjećanjem razdraganosti, razuzdanosti, razigranosti od kojeg nam je čitav svijet tijesan i mali. Onda se iz nas na sve strane preliva svijest da jesmo, da smo život, da smo biće, da smo damar i bilo, da smo jedno sa sobom i sa drugima. Nikada nismo povezaniji sa ostatkom svijeta nego kad smo naizgled odsječeni od svakoga u zanosu igre i samozaboravu zaigranosti.

Igra ne poznaje i ne priznaje nemoguće. Igra zna ljepotu riječi kobajagi. Kobajagi je pasvord za ovozemaljski raj. Kobajagi je šifra koja otvara vrata naših beskrajnih mogućnosti. Kobajagi raskriljuje našu maštu i ohrabruje našu misao. Kobajagi je katalizator najčistije kreativnosti. To je rukavica bačena u lice našoj inventivnosti. To je poziv da bljesnemo iz svojih najtamnijih dubina, iz neosvijetljenih slojeva naše ličnosti i našeg iskustva. To je udar koji izvlači iz nas iskru i nama samima nepoznatu. Zato iz igre nastaje vrhunska umjetnost i vrhunska nauka. Zato u igri vrhuni i zri najbolji dio nas.

Zbog svega ovoga, igrajmo se. Ne bojmo se niti da postavimo niti da prekršimo pravila. Upustimo se u čaroliju svemogućeg kobajagi. Povjerujmo da je sve moguće. Sagradimo gradove od pijeska i porušimo ih bez žaljenja. Obrnimo naglavačke sve sa čime se susretnemo i otvorimo srce za radost od koje podrhtava čitav svijet.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo marta – MUDROST
mudrost, mart

Mudrost je uzemljena svjesnost. To je svijest koja izvire iz dubina zrelosti i iskustva, svijest koja se lako pretače u stvarnost. Mudrost je plodna podloga u kojoj klicaju i rastu sve naše dobre odluke i akcije, sva smislena i produktivna djela, svako istinski vrijedno pregnuće i postignuće. Mudrost je poput rastresite crnice, poput humusa u koji se pretvorio život čitave jedne šume. I kao što jedno stablo ne može proizvesti humus, tako ni jedan čovjek ne može proizvesti mudrost. Mudrost je kolektivna kategorija, pamet koja niče iz glave cijeloga svijeta. Na pragu smo mudrosti, kada smo na tragu svog univerzalnog ljudskog identiteta. Kada smo u dodiru sa samom suštinom ljudskosti. Kada smo oslobodjeni od svojih socijalnih uloga, kad skidamo kostime društveno prihvatljivih plesova, kad izmičemo ritualima religije, politike, potrošačkog društva… Kad god smo mudri, zapravo smo duboko povezani sa svojim ljudskim jezgrom.

Mudrost je, zato, i cjelovita i jezgrovita. Mudrost nije znanje. Mudrost je stanje. Stanje dubokog kontakta sa našom unutrašnjom cjelinom i sa cjelovitošću svijeta čiji smo zaokruženi dio.

Mudrost nije isto što i mudrovanje. Kada mudrujemo, otudjujemo se od drugih, izlazimo iz ravnoteže cjeline, stavljamo se u privilegovani položaj nekog ko zna više i može bolje. Kada mudrujemo, vodi nas sitni interes i izvodi nas iz čarobne povezanosti sa drugim ljudima i sa svekolikim svijetom. Kada smo mudri, puni smo tihog, dubokog, spokojnog poštovanja prema svemu i svakome, svjesni da svi imamo svoje mjesto u široj slici, u koordinatama sveobuhvatnosti. Zato su mudre odluke uvijek dobre za sve. One nikoga ne isključuju, one svakoga uvažavaju. Ne možemo postupati mudro i povrijediti drugoga. Mudrost je ljekovita. Ona je melemna i blagotvorna. Ona je, rečeno jezikom modernog doba, inkluzivna. Mudrost se raduje svakome, na njenu su zabavu uvijek pozvani svi.

Mudrost zna da je svako ko nam ulazi u život, svako sa kim dijelimo iskustva, svako ko se nadje na našem putu, zapravo refleksija nas samih na najdubljem nivou. Svi se tako svesrdno i strastveno radujemo sebi sličnima, dušama koje su nam srodne, ljudima koji su nam bliski. Samo se mudri medju nama sa podjednakom strašću raduju susretima i saputnicima koji donose bijes, tugu, bol, razočaranje. Samo mudri medju nama vide da su takvi susreti prilika da pogledamo u svoju nesvjesnost, u svoje neznanje. Samo mudri medju nama shvataju da se u partnerima koji nas odbacuju krije naša vlastita nespremnost da volimo, da se u finansijskim gubicima krije naš podsvjesni otpor prema izobilju, da se u sukobu sa prijateljem krije duboko neprihvatanje sebe. Mudrost je hrabrost da se suočimo, da istražimo sakriveno, da izdržimo nelegodu takvog istraživanja.

Pošto izvire iz cjeline našeg bića, mudrost nije nužno povezana sa intelektom, sa znanjem. Mudro može biti naše srce, mudro može biti naše tijelo, mudra može biti naša duša. Iz svih slojeva našeg postojanja izranja mudrost onda kada su svi naši aspekti spojeni, kada su svi ugošćeni i počašćeni, kada nisu povlašćeni, kada su svi povezani i pozvani na žurku. Zato bi kapiji mudrosti možda najbolje pristajala poruka – ovdje zaboravi sva svoja znanja. Kada dopustimo da ne znamo, kada iščezne strastvena zaljubljenost u naša tumačenja, kada iščili obuzetost našim pretpostavkama, našom verzijom priče … tada smo spremni za mudrost.

Zato, inspirisani mudrošću, andjelom marta, neznaveno pogledajmo u svoja ovogodišnja iskustva, kao da ih osjećamo prvi put, kao da nemamo već čvrsto formirane stavove, kao da im već nismo nalijepili razne pametne etikete…I budimo otvoreni… Možda nam u krilo padne neočekivan dar!

Snežana Radusinović

Tekst možete čitati i na portalima Monna magazin i Sensa

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo februara – TRANSFORMACIJA

transformacija, februar

Transformacija je ljekovita akumulacija. To je žižna tačka u kojoj se sakupljaju, sabiraju i ukrštaju svi mali i veliki koraci koje smo ikada napravili u pravcu promjene. To je zvijezda u čijem se blistanju sažima svaki trun zvjezdane prašine, svaki, pa i naneznatniji, napor da se mrdnemo naprijed, da se pomjerimo iz starog, da prevazidjemo obrasce koji nas ograničavaju, da nadidjemo prepreke koje nas usporavaju. Svi naši napori da se mijenjamo, mali i veliki, nedostatni i dostatni, oni koji su nam bili smiješno beznačajni i oni koji nas još drmaju dubinom svog značaja, susrijeću se u čarobnom trenutku velike promjene – transformacije. Zato nijedan korak naprijed, ma kako nam se činio slabašan i neznatan, nije uzalud napravljen.

Trenutak transformacije svim našim stremljenjima daje naknadni smisao. Svim krizama, svim preispitivanjima, svim lutanjima, svim gubljenjima i pronalaženjima. Transformacija je glamurozni trijumf naknadne pameti koji novom svjetlošću i svjesnošću obasjava naše svekoliko iskustvo. U svjetlosti transformacije svaki komadić našeg života dobija dragocjenost svrhe i smisla. Svako parče našeg života, svaki bogovjetni dan, izgledao nam on bezvrijedan, bačen, proćerdan ili duboko proživljen, vrijedan, bogomdan… postaje neizostavni djelić šire slike koja nas fascinira svojom svježinom, svojom neistraženošću, svojom novinom…

Transformacija je jednosmjerni put u novo. Put bez mogućnosti povratka.To je duboka kvalitativna promjena poslije koje više ništa nije isto. To je granična linija koja zauvijek dijeli ono što smo bili od onog što sada jesmo. Transformaciju ne možemo odagnati ni opozvati. Kada se jednom nadjemo sa one strane crte, nemoguće je vratiti se na staro. Kao što je nemoguće leptira koji je zalepršao krilima vratiti u čauru. Kao što je nemoguće latice koje su se raskrilile u cvijet smotati nazad u pupoljak. Kao što je nemoguće prve proljećne izdanke sabiti natrag u klicu.

Ima nešto neopisivo, neizrecivo, nedokučivo u samom trenutku transformacije. Transformacija je granica bez graničara. Bez ograda. Bez oznaka i biljega. Bez naznaka u prostoru i vremenu. Bez najave gdje će sa tačno i kada će se tačno desiti. Zato ni nama samima često nije jasno kada smo tačno prešli liniju. Kada smo zagazili u snijeg cijelac. Kada smo se obreli u netaknutom, nepoznatom, novom… Stoga trenutak transformacije nalikuje magiji, nečemu višestruko većem i moćnijem od nas. O transformaciji ne odlučujemo, transformaciji se samo predajemo i prepuštamo.

No, iako se čini da se transformacija dešava nekako nezavisno od nas i van naše volje, kao kakav čarobni hemijski proces kome svjedočimo, sve što prethodi blistavosti te čarolije, u dobroj mjeri zavisi od nas. Zato je transformacija u strastvenoj ljubavi sa ličnom odgovornošću. Niko se nikada nije transformisao, ako to nije želio, ako tome nije težio, ako to nije namjerio. U osnovi svake transformacije je lični izbor. Na početku svake transformacije je slobodna volja, svijest da možemo i želimo da se mijenjamo, da rastemo, da prihvatamo izazove raznih puteva i stranputica kako bi svoj život učinili drugačijim i boljim. Svi koraci koji prethode transformaciji kao trijumfalnoj, ljekovitoj, magičnoj završnici, koraci su vodjeni sviješću da promjene počinju od nas.

Zato se, ispirisani andjelom februara, pokrenimo na promjenu. Krenimo malim ili velikim koracima, mjerom svojih trenutnih mogućnosti, svjesni da će svim našim naporima, prije ili kasnije, pripomoći magija transformacije – ljekovite akumulacije i da ćemo se jednom naći na mjestu kome svim bićem stremimo.

Snežana Radusinović

Tekst možete čitati i na portalima Monna magazin i Sensa

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo januara – LJUBAV

ljubav, januar

Ljubav je u svom najčistijem obliku stanje potpune protočnosti, stanje potpune povezanosti sa sobom i drugima, stanje koje ne poznaje i ne priznaje nikakve prepreke…
Nema te blokade koju ljubav ne može da rastvori. Nema tih zamandaljenih vrata koja ljubav ne može da otvori. Nema tog obruča koji ljubav ne može da rastoči bez naprezanja, truda, napora, sa lakoćom kojom prvo proljećno sunce rastapa jutarnju slanu…Kao što rijeka ne zastaje pred brvnom koje se prepriječilo u njenom koritu, već se
sa elegancijom olimpijske šampionke u umjetničkom plivanju izvija i izliva preko njega i teče dalje, tako ni ljubav ne zastaje pred strahom, kontrolom, sujetom…Ljubav jednostavno teče tokom koji se ne može osujetiti, kontrolisati, zaplašiti…

Ljubav teče tako glatko i lako jednostavno zato što priznaje, prihvata i obuhvata svekoliku raznovrsnost života. Ljubav se raduje različitostima. Ljubav se razvija na raznolikosti. Kao što su najbujnije, najjedrije, najbogatije bašte baš one u kojima ima najviše različitih vrsta, od “neuglednog” poljskog cvijeća do “glamuroznih” ruža, bašte u kojima svaka biljka ima svoje mjesto u razbarušenoj divljini naizgled lišenoj svakog poretka.. Tako je najpunije ljubavlju ono srce u kome ima mjesta za sve i svakoga, za sva proživljena iskustva ma kakva ona bila, za sve ljude ma šta nam oni donijeli, za sve scenarije, buduće i prošle, štagod oni sadržal…
Ljubav ne poznaje hijerarhiju, za ljubav ne postoji veliko i malo, značajno i beznačajno, vrijedno i bezvrijedno. sve je vrijedno, sve je značajno, sve je veliko… Ljubav vidi vrijednost u svemu, u svakom biću, u svakom dešavanju, u svakom iskustvu… Ljubav zato ne upada u zamke poredjenja. Ljubav odolijeva iskušenju da poredi, jer zna da cijeni unikatnost života, neponovljivost svakoga dogadjaja, posebnost svake osobe koja nas dotakne, bio to susret šarolik i kratak kao leptirov vijek ili odnos koji traje koliko čitav naš život…

Tajna ljubavi je tajna otvorenosti i prihvatanja. Ljubavi ima napretek odvajkada, sada i zauvijek, za svakoga. Ljubav je demokratija najvišeg reda. Ona ne poznaje ekskluzivitet. Ona nije dar za odabrane. Ona je svima dostupna, uvijek i bez ikakvih uslova. Za ljubav nam ne treba kvalifikacija. Za ljubav ne polažemo prijemni ispit. Ljubav ne zaslužujemo. Ljubav ne otplaćujemo. Ljubav ne zaradjujemo…Voljeti znači otvoriti srce i prihvatati sve što nam ide u susret. Biti voljen znači biti prihvaćen u otvoreno srce…bez zadataka, bez zahtjeva, bez očekivanja…

Iako smo svi makar jednom u životu bili zavedeni ekskluzivom romantične ljubavi u kojoj smo toliko “ posebni, odabrani, nezamjenjivi” voljenoj osobi da ona ne može da diše bez nas, osobi koja je nama važnija od svega i svakoga na svijetu, bez koje nijedan tren nema svoju ljepotu i smisao…. iskustvo nas uči da su mnoga pravila isplivala iz pozadine takve ljubavi često je gaseći kao da nije ni postojala. Nepisane, a podrazumijevane regule o tome što smijemo, a što ne smijemo, što se od nas očekuje, što mi očekujemo, što je poželjno, a što nezamislivo, što je dozvoljeno, a što apsolutno zabranjeno.

Prava, istinska, čista ljubav ne poznaje pravila. Ona ne potpisuje “specijalne” ugovore. Ona nema nikakvu agendu, ona ne sastavlja svoje zakone stavku po stavku, on ne zna za klauzule i sitna slova ispisana u fusnotama na dnu strane. Jedini zakon prave ljubavi je –
volim ono što jeste. Volim te takvog kakav jesi. Primam te u svoje srce bez namjere da te mijenjam, prilagodjavam sebi, usavršavam…Primi me u svoje srce bez namjere da me usavršavaš, oblikuješ, mijenjaš… Sagledaj moju unikatnost. Opipaj hrapavost mog dijamanta, moje netaknute, nebrušene ljepote. Odloži sve svoje brusilice, svoja očekivanja, fantazije, projekcije o tome kakva treba da bude…Osjeti moju različitost i otvori srce za nju.

Zato se inspirisani ljubavlju, andjelom januara, otvorimo za svekoliku raznovrsnost koju nam život svakodnevno nudi i prosto volimo ono što jesmo i što drugi jesu …

Snežana Radusinović

Tekst možete čitati i na portalima Monna magazin i Sensa

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo decembra – PODRŠKA

podrska, decembar

Jeste li se nekada iscrpjeli, umorili, istrošili podržavajući svoje bližnje, pokušavajući da im pomognete svojim znanjem, saosjećanjem, iskustvom, novcem, prisutnošću, mudrošću, radošću…šta god ste imali da ponudite? Jeste li nekada bili ljuti što oni ne vide vaše davanje, ne cijene ga i ne koriste? Jeste li ikada u dubini duše zamjerili partneru i prijatelju što je nezahvalan za svu pruženu podršku?

Podrška je, po mom osjećaju, u svojoj najčistijoj formi stanje totalne lakoće…To je lako pružena ponuda u ruci koja ne očekuje ništa zauzvrat.To je ljubavlju ispunjena prisutnost za blisko nam biće puna svijesti da to biće samo mora da napravi odlučujući korak.To je svjesnost da nam nije data moć da živimo za druge i umjesto drugih…Kao što suncu nije data moć da cvjeta za biljku, niti da raste umjesto nje. Sunce zna da je samo isijavanje svjetlosti, samo stanje tople, zračeće prisutnosti, samo tiho, istrajno blistanje blagodetno za sve biljke ovoga svijeta koje će podržane i ozarene same pustiti svoje mlazeve u visine, same razgranavati svoje korijene, same donositi izdašne cvjetove i plodove.

Kada god smo umorni, nezadovoljni, zabrinuti podržavajući druge, kada god nas ovaj proces iscrpljuje i troši, tada zapravo i nismo u stanju podrške. Umor, nezadovoljstvo, briga, po pravilu su znak da “podržavajući” prijatelja, partnera, dijete zapravo razrešavamo neku svoju ličnu, nerazriješenu priču..Priča o podršci samo je pozornica na kojoj se naizgled odvija drama našeg djeteta, partnera, prijatelja, a koja iza kulisa krije našu vlastitu dramu. Pod velom podrške drugome mi zapravo podržavamo sebe u nekom nezavršenom, nazacijeljenom, još uvijek aktivnom procesu. Zato se, podržavajući, bez obzira na svekoliko izobilje naših ponuda, osjećamo umornim, a oni koje podržavamo savijaju se pod teretom dobijenog “dara”.

Kada smo opušteni i spokojni podržavajući druge, kad nam u srcu istrajava mir i povjerenje u dobre ishode usred uzburkane “strahote” koja je snašla naše bližnje, tada smo u stanju suštinske podrške. Mirni smo, jer znamo da drama na pozornici nije naša, puni smo povjerenja, jer znamo da će dijete, partner, prijatelj sami naći izlaz iz svoje slijepe ulice. I što god da damo iz takvog stanja – osjećanje, misao, mudro pitanje, toplinu dodira ,ili čak samo nijemu, ćuteću, prihvatajuću prisutnost…biće melemno, blagodetno, ljekovito.Podržavajući, dajemo lako i bez napora, oni koje podržavamo sa lakoćom primaju dar koji je zaista njima namijenjen.

Magija podrške počiva na jasnoći granica, na svjesnosti o tome što je moje, a što je tvoje. Moje je da ti, kao na sličici koja ilustruje andjela Podrske, ponudim oslonac za iskorak preko zida koji se ispriječio, tvoje je da oslanjajući se na mene, iskoračiš i preskočiš zid…

Inspirisana andjelom decembra, sa radošću i lakoćom pišem ove redove. Moje je da vam ponudim ovu pričicu, vaše je da uradite sa njom što god poželite!

Snežana Radusinović

Tekst možete čitati i na portalima Monna magazin i Sensa

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo novembra – PRIHVATANJE

prihvatanje, novembar

Prihvatanje je svesrdno DA kojim smo spremni da cijelim svojim bićem uzvratimo na sve što nas zadesi na našem putu. Prihvatanje je mir sa svime u nama i sa svime van nas. To je odsustvo svakog otpora, nulta tačka iz koje izvire bezrezervna dobrodošlica svekolikom iskustvu. Prihvatanje je bistrina koja se ničim ne da zamutiti, dubina koju nijedna bura neće zatalasati, vedrina koju nijedan oblak ne može zamagliti… Prihvatanje je spremnost da svaki, pa i najbolniji trenutak primimo i prigrlimo i da sa ljubavlju pogledamo u njegovu suštinu. I da se ogledamo u njoj.

Prihvatanje spokojno plovi dubinama našeg sopstva, izmičući udicama naših misli. Tamo gdje su misli uzvrpoljene, uzvrzmane, uskovitlane …nema nirvane prihvatanja. Misli neumorno pletu mrežu u kojoj smo stalno i lovac i ulovljeni. Misli nam uporno kroje kapu pod kojom se stalno roje brige i nemiri. Misli vješto vode vrzino kolo u kome se vitlamo i vrtimo do besvijesti. Opčinjene i opijene našim željama, misli uzalud jure zlatne ribice. Tek nam u spokoju prihvatanja postaje jasno da se sve želje ispunjavaju tamo gdje sve prihvatamo.

Koliko vam se puta desilo da u očajnickom otporu nekoj situaciji ili osobi samo uvećavate njenu moć ? Da u pokušaju da izbjegnete bolno iskustvo samo dublje tonete u bol ? Da u opsesivnom bježanju od problema idete direktno u slijepu ulicu ? Neprihvatanje na magičan nacin umnožava muku.

Prihvatanje nije isto što i pristajanje na muku. Ono nema u sebi ravnodušnost i malodušnost odustajanja. Prihvatanje je punoća naše duše u akciji. To je svjesnost da sve što vidim ispred sebe predstavlja dio mene, da je svaki dogadjaj materijalizacija moje duše i da mi služi kao ogledalo.
Kad god se upecamo u ludilo dnevne drame, u brige, sukobe, mentalne programe, vrednovanje ljudi i dogadjaja … ljekovito je zapitati se koji se neprihvaćeni dio mene materijalizuje u prepreke, konflikte, probleme. Koji me dio moje duše sa čežnjom gleda kroz “spoljašnje” probleme i strpljivo čeka da bude zavoljen, prigrljen, prihvaćen? Šta u sebi poričem i opozivam svadjajuci se sa svojim djetetom? Šta u sebi gušim optužujući svog partnera? Čega se svoga odričem odbijajući zadatak na poslu? Ova nas zapitanost često vodi prihvatanju, a prihvatanje nestanku “problema”.

Prihvatanje ima čarobnu moć zagrljaja! Ako ste ikada svim srcem zagrlili nekoga ko je ljut na vas, onda znate da ljutnja, grč, bijes, otpor čudesnom brzinom nestaju u blagosti, bliskosti i budnosti zagrljaja!

Zato, inspirisani andjelom novembra, prigrlimo svakoga dana sva naša iskustva, svjesni da nam prihvatanje može postati ljekovita raskrsnica i prekretnica.

Snežana Radusinović

Tekst o andjelu Prihvatanja možete čitati i na portalima Monna magazin i Sensa

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo oktobra – NJEŽNOST

njeznost, oktobar

Nježnost je sočnost naše duše! To je kvintesencija naše zrelosti. To je slasna mješavina svih aspekata našeg bića. To je slast naše suštine! Kao što voćka dozrijeva u jesen i buja prepuna gustih sokova u kojima njen prirodni ukus doživljava svoje krajnje domete, tako naša duša nježnošću izražava svoje najuzvišenije momente! Ne kaže se slučajno raspekmezio se neko ko se raznježio. Kao što se sokovi zrelog voća stapaju i krčkaju u glatki, sjajni, sočni, slatki pekmez, koji je svakome ukusan, koji svakome prija, tako duša koja se raspekmezila u sokovima svoje nježnosti svakome prianja za srce. Nema tako tvrdog srca koje se nježnošću neće razmekšati. Nema gvozdenih vrata koje nježnost neće otvoriti. Nema prepreke na putu koju nježnost neće rastočiti…

Nježnost je promjena agregatnog stanja naše unutrašnjosti. Nježnost alhemijskom čarolijom najtvrdju dušu otvara, naokoreliju namjeru rastvara.
Biti nježan znači otopiti sve granice sa spoljnjim svijetom, biti nježan znači preliti se preko svake barijere, male ili velike, biti nježan znači spojiti se i stopiti se u meku, sočnu, ukusnu jednost sa svime što jeste.

Nježnost je treperavi titraj iz naših najdubljih dubina. To je jezik koji svi razumijemo suštinom svoga bića. Zato nam nježnost otvara vrata naše suštine i suštine svega oko nas.

Nježnost je prefinjena mekoća koja uspostavlja žilave, vitalne, trajne veze. Svako od nas doživotno pamti nježnu ruku koja nas je makar i na tren dotakla u neprilici i nevolji. Niko od nas ne zaboravlja nježne oči koje su nas ozarile i oblagotvorile blagoslovom i dobrotom kad nam je bilo teško. Svaka nježna riječ koja nam se ikada ulila u dušu, tamo je zauvijek ostala. Nježnost je satkana od tananosti koja pušta korijenje neuništivih žila.
Kad god smo bili nježni ostavili smo dubok trag. Kad god nas je dotakla nježnost primili smo nezaboravan i dragocjen dar.

Zbog svega ovoga nježnost nije slabost. Nježnost je snaga posebnog kova. Kada se pustimo u nježnost, kada sebi dopustimo da se rastopimo iznutra, naša suština svojim najsladjim tokovima teče ka svakom ušću. Tokovima nježnosti svi se putevi otvaraju, putevima nježnosti svi se mostovi priklanjaju. Nježnost je ponuda koja se ne odbija, nježnost je kalem koji se na svaku podlogu prima, nježnost je melem koji za sve prianja.

Zato, inspirisani andjelom ovog mjeseca, budimo nježni prema drugima i prema sebi. Pustimo da nam iz srca klija nježna namjera prema svima koje sretnemo na našem putu i posmatrajmo kako se okolnosti, situacije, dogadjaji preokreću i teku ka smiraju i sreći.

Snežana Radusinović

Tekst možete čitati i na portalima Monna magazin i Sensa

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo septembra – POVJERENJE

povjerenje, oktobar

Povjerenje je pomirenje sa neospornom istinom da u životu nema sigurnosti. Da su svi naši rituali, naše navike, utabane staze, ugovoreni odnosi, od partnerskih do poslovnih – čista iluzija. Uzaludni pokušaj da simuliramo ono čega nema, da svojoj strahovima namučenoj duši ponudimo izvijesnost. Povjerenje je prihvatanje neizvijesnosti, nepredvidivosti, neukrotivosti života koji se migoljavo izvlači iz svih naših mehanizama kontrole, koji odolijeva našoj ambiciji da se obezbijedimo, da se osiguramo, da se zaštitimo … Povjerenje je prihvatanje činjenice da se “projekti” koje gradimo godinama, prijateljstvo, roditeljstvo, partnerstvo, mogu srušiti u trenu, kao kula od karata. Kula za koju smo sami sebi izdali lažni garantni list. Povjerenje je pristajanje na to da garancija nema. Povjerenje je i vjerovanje da u svijetu bez garancija možemo biti spokojni i srećni poput plesača na vrhuncu plesne ekstaze.

Jeste li nekada plesali sa povezom na očima? Jeste li ikada poneseni talasom nadahnjujuće muzike plovili po parketu ne znajući gdje vas vodi svaki sledeći korak, bez straha hoćete li se okliznuti ili sudariti sa drugim plesačima koji takodje ne znaju kuda ih tijelo obuzeto ritmom vodi?
U uzbudljivoj avanturi šamanskog trans-plesa gdje desetine učesnika nošenih zvucima plesom izražavaju – žalost ili radost, moć ili nemoć, ekstatičku uznesenost ili ravnodušnost … ushićenje, prosvjetljenje, pomračenje … kao dragocjen dar, kao nagrada za prihvaćeni izazov, kao cjeloživotni blagoslov trans-plesača često sačeka – povjerenje. Kada zbog poveza na očima ne vidite ništa, ni najmanji tračak svjetlosti, ni najtananiju siluetu, ni najneznatniji trag spoljašnjeg svijeta… povjerenje je jedini putokaz. U bespuću nesigurnosti putevi se sami kazuju povjerenju … Povjerenje je rešenje kada nema više ničega što bi vam moglo navigavati putanju…

Kada sam prvi put uplesala u neprozirnu tminu nepoznatog, paralisana strahom od svakog svog pokreta, od svakog sudara, od bolnih udara … prestravljena čak i nježnom, prijateljski nastrojenom rukom koja me srela u tami i blago pogladila … nisam ni slutila da ću u dubinama mrklog mraka otkriti svjetlost, da ću usred uskovitlanih strahova otkriti prepuštanje, da ću u zastrašujućoj nedodjiji u koju se kontrola ne usudjuje da kroči – otkriti povjerenje. Povjerenje je jedino što nam ostaje tamo gdje je kontroli zatvoren svaki put. Povjerenje je ljekoviti unutrašnji kompas koji nas usmjerava onda kada zabasamo, zalutamo, kada se izgubimo. Povjerenje je jedini izlaz kad valja ploviti bez navigacije, bez ikakve infomacije iz spoljnjeg svijeta. Povjerenje nam je najpotrebnije onda kada smo najizgubljeniji. U potpunoj izgubljenosti, u najmrklijem mraku, u najtamnijoj noći naše duše … iskri povjerenje.

Povjerenje se, baš kao i ples, može vježbati, njegovati, usavršavati. To najbolje znaju trans-plesači koji se, što više plešu, sve lakše kreću kroz mrak nepoznatog. Unutrašnja uskladjenost nepogrešivo vodi spoljašnjem skladu. Iskusni trans-plesači mogu satima da igraju, a da se nijednom ne sudare sa drugima, ne videći pritom ni prst pred okom. Ples u ritmu povjerenja vodi razigranoj, protočnoj, radosnoj lakoći, i apsolutnoj harmoniji, iznutra i spolja.

Zato, stavimo na oči povez povjerenja.
Zatvoriti oči u povjerenju ne znači povući se i pobjeći od stvarnosti. Oči zatvorene u povjerenju vidovito gledaju u nematerijalno, u realnost višeg reda, u suštinu svake naše situacije i problema. Oči u povjerenju zatvorene vide dalje i više od očiju razrogačenih u strahu. Oči sa povjerenjem naviknute na pomrčinu neizvijesnosti … prirodno će nas povesti do rešenja najtežeg problema.

Inspirisani andjelom septembra povjerimo se nepredvidivosti i nesigurnosti života. Izgleda da nam je to najsigurniji put.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo avgusta – VOLJA

volja,avgust

Volja je precizna strijela koja iz središta našeg bića ide pravo u srce naših ciljeva, naših postignuća i pregnuća. Bez volje nema ni pregalaštva ni stvaralaštva. Volja je pokretački impuls iz koga nastaju svi naši uspjesi, sve naše kreacije, sve realizacije naših ideja. No, iako je volja nužna za sreću, ona sama po sebi nije dovoljna za nju. Ne možemo se voljom zaljubiti, a još manje voljom pobuditi ljubav! Ne možemo voljom stvoriti novi život! Voljom ne možemo ni prizvati dolazak niti spriječiti odlazak naših bližnjih… Volja, ma kako jaka, istrajna, nepokolebljiva bila, zastaje pred misterijom ljubavi, života, smrti…

Volja je, po mom osjećaju, tačna mjera našeg udjela u našoj vlastitoj sreći. Na zlatarski preciznoj vagi sreće svaki višak i svaki manjak volje može se pretvoriti u nevolju. Zera manje od naše tačne mjere i život postaje neodgovorno vrludanje, propuštanje dobijenih prilika, udobno okrivljavanje drugih za naše sopstvene neuspjehe. Zera više od naše tačne mjere i život može da sklizne u opsesivnu kontrolu, u iluziju da sve zavisi samo od nas, u rasipanje dragocjene energije. Zato valja dobro odmjeriti volju.

Iako nas narodne mudrosti uče da se “sve može kad se hoće”, mudro je uvidjeti i naša ljudska ograničenja i tačnu mjeru našeg htijenja. U čaroliji ko-kreacije volja treba da je taman dovoljna. Volja je potrebna da se promjena materijalizuje, da se desi. No, višak volje blokira višnje puteve. Manjak volje ne može da proputi do njih. Volja je naš dragocjeni životni ulog, naša zlata vrijedna investicija u stvarnost u kojoj mnogo toga ne zavisi isključivo od nas. U svijetu u kome živimo važno je biti stvaralac i pregalac. Važno je ostaviti mjerljiv trag. Ali, još je važnije tražiti i naći mjeru. U svijetu u kome “pregaocu bog daje mahove” volja mudro spoznaje i svoju snagu i svoja ograničenja.

Volja je duboko povezana sa slobodom, ne kaže se uzalud – slobodna volja. Volja nas oslobadja nemoći, lamentiranja nad vlastitom sudbinom, podsjećajući nas da u životu uvijek imamo mogućnost izbora. Volja nam time vraća moć. No, volja nas oslobadja i mita o vlastitoj svemoći. Nema te volje koja je sama po sebi dovoljna da se dosegne zacrtani cilj. Naša volja, kao ispružena ruka, ide u susret volji drugih ljudi, ali i misteriji nečega što je više od nas, i tek se u iskričavom spoju ovog trojstva dešava ono što se zove život.

Volja stanuje na pola puta izmedju želje i odluke. Nije dovoljno željeti da budemo srećni. Ne možemo ni da odlučimo da dostignemo sreću. Želja je premala, a odluka prevelika mjera volje. Volji zato najbolje pristaje namjera. Namjeriti znači dobro odmjeriti volju. U namjeri se ogleda voljina mjera, njena suština, njena istinska priroda.

Zato se, inspirisani Voljom, andjelom avgusta, zapitajmo svakog avgustovskog jutra koje su naše ključne životne namjere. Šta je to što ovog časa nemamo, a što namjeravamo da ostvarimo, da dosegnemo, da prizovemo u svoj život. I onda učinimo sve što je u našoj moći kako bi svoje namjere pokrenuli ka njihovoj materijalizaciji.

Snežana Radusinović

Tekst o andjelu Volje možete čitati i na portalima Monna magazin i Sensa

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo jula – RADOST

radost, jul

Radost je bestežinsko stanje naše duše. Stanje krajnje lakoće, lepršavosti, lebdeće razigranosti. Stanje u kome smo sav svoj teret, unutrašnji i spoljašnji, prepustili tokovima života, vratili ga tamo gdje pripada, tamo odakle smo ga uzeli onog časa kada smo napustili naše prirodno stanje. Radost je naše prirodno stanje, stanje potpune protočnosti, prozračnosti, povezanosti sa sobom, sa drugima, sa životom. Radost je zato beznaporna, ona ne iziskuje nikakvo pregnuće, ona se sa lakoćom obnavlja kao što cvijet sa lakoćom cvjeta, kao sto voćka sa lakoćom zri, kao sto sjeme sa lakoćom pada u zemlju i pušta klice. Radost ne poznaje koncept truda, rada, postignuća. Kao što priroda svakoga dana bez napora stvara ono što milioni pečalbara i trudbenika ne mogu stvoriti za milion godina, tako se i radost, najveća blagodet našeg života, sama po sebi začinje i bez napora nas uvodi u milje i obilje kakvo se trudom i radom ne postiže. Radost je tajna bivstvovanja, a ne djelovanja. Na radosti ne možemo da radimo, u radosti samo možemo da budemo.

Radost je zato himna životu. Nekada veoma glasna, a nekada svečano nijema.
Radost grlena, ciktava, graktava, raspusna, razularena, rastalasana, razgracijana kao uzburkana površina mora…radost tiha, nečujna, spokojna, nepomična, glasna u ćutanju kao morska dubina…. Radosni kliktaj koji se čuje do vrha neba i nemušta radost dna okeana – dva su tonaliteta iste melodije. Govorila ona u visokim ili niskim tonovima, raspjevavala se u glasnim ili jedva čujnim notama, radost je uvijek oda ljepoti života po sebi, života onakvog kakav jeste. Prihvatanje je zato predvorje radosti. Prihvatanje je mjesto gdje ostavljamo sav svoj prtljag iz prošlosti, sav teret sadašnjosti, svu aparaturu za navigaciju budućnosti, sve iluzije da je GPS našeg života isključivo u našim rukama, sve svoje identitete, životne uloge, vrijednosti, uvjerenja. Prihvatanje je svijest o onome što jesmo, o onome što jeste. Kada prihvatimo ono što jeste, ono što jesmo, život postaje čista radost. Nemoguće je ne prihvatiti i biti radostan. Radost je u miru prihvatanja sa svim spoljašnjim i unutrašnjim sadržajima našeg života.

Za radost je zato nevažno čime se bavimo, koliko novca zaradjujemo, sa kakvim smo partnerom u ljubavi, imamo li ili nemamo djecu, pojavljuju li nam se fotografije u novinama, počinju li našim riječima vijesti dana…Radost je jednostavno budnost, svjesnost o čudesnosti postojanja. To odlično znaju svi koji su imali bliski susret sa smrću. Blizina smrti opominje nas da je najveće čudo koje nam se ikada desilo činjenica da smo upošte živi. Ko je ikada izašao iz ljekarske ambulante u kojoj ga je vrebala kobna dijagnoza u blagi smiraj sunčanog dana sa viješću da je sve u redu i sviješću da je život po sebi dragocjeni dar, zna što je istinska radost. Radost slavi čudo života i obrće naglavačke sve naše prioritete. Sve što je inače važno, radosti je nevažno. Sve sto je oficijelno beznačajno, radosti je fundamentalno. Poput “sitnice” koja je istinska vijest svakog našeg dana – činjenice da postojimo, da smo živi!!!

Radost je raj koji nam je u ovom životu dostupan. Svima. Kraljeviću kao i prosjaku, bogatašu kao i siromahu, znalcu kao i neznalici…To je blaženstvo koje nam je svakoga dana na dohvatu ruke…To je pribježište koje nam je namijenjeno kad shvatimo da smo mi sami po sebi nešto više od bilo kog našeg identiteta.To je blagotvorno prihvatilište za sve koji su otkrili da poslovni uspjeh, partnerska ljubav, društvena priznanja, materijalna dobra nisu u nužnoj vezi sa srećom. Možemo biti zadovoljni uspjehom na poslu, mozemo biti ushićeni svojim partnerom, možemo se obradovati dobitku na lutriji…no sve su to samo mogući povodi za radost. Radost u svojoj najčistijoj formi nema uzrok. Radost je ekstaza koja sama iz sebe izvire, sama u sebe uvire, sama se obnavlja…Ona nema korijena van sebe same. Ako ga ima, onda to nije radost. Radost je plod nevezanosti za spoljašnje i unutrašnje okolnosti našeg postojanja.

U savremenom svijetu u kome je čovjek zbunjen i otudjen upravo zbog vezanosti za rezultate, postignuća, uspjehe po društveno propisanim receptima … radost se drznula da bude ničim izazvana. Biti radostan u očima modernog čovjeka pomalo je rizično, jer na pitanje zašto – radost nema nikakav odgovor.

Inspirisani andjelom jula, drznimo se da budemo radosni bez pokrića i radošću se podsjetimo da postojimo, da jesmo.

Snežana Radusinović

Tekst o andjelu Radosti možete naći i na portalima Monna magazin i Sensa

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo juna – SAOSJEĆANJE
saosjecanje, jun

Saosjećanje je jednostavno osjećanje da nismo sami. To je nit koja nas povezuje sa drugima, svim našim saputnicima u životu, sa doslovno svakom osobom koju sretnemo na putu. Saosjećati znači osjećati sa…Saosjećati znači znati da sve što se dešava tebi, dešava se i meni, već mi se desilo ili će se tek desiti… to je svijest da svi prolazimo slična iskustva , možda materijalizovana u različite dogadjaje, ali po supstanci ista…Svi smo voljeli, svi smo patili, svi smo tugovali, svi smo očajavali… svi smo oklijevali da otpustimo staro, svi smo sa zastrašujućom jezom iskoračivali u novo, svi smo okusili ushićenje novog početka, uzleta koji direktno izvire iz ruševnih iskustava, zastoja, neuspjeha, propalih pokušaja… Svi smo braća i sestre po iskustvu. Iskustvo je srodstvo najvišeg reda! Iskustvo je krvna veza koja će nas zauvijek spojiti sa totalnim strancem.
To odlično znaju ljudi koji su podijelili ekstremne traume, zajedno preživjeli zemljotres, zajedno prošli otmicu, zajedno pobijedili “neizlječivu bolest”. Nekada su nam potrebna ekstremna iskustva da bi spoznali istinu, kao što nam je potrebna lupa ili mikroskop da u gomilici praha sagledamo čitav jedan užurbani univerzum. Ekstremne situacije su uveličavajuće staklo za istinu. A istina je da smo svi najbliži rod. Istina je i da smo to uveliko zaboravili!

Saosjećanje je zato jednostavno sjećanje da nismo sami. Saosjećajući, čuvamo uspomenu na davno prošlo vrijeme, na predačke priče, na toplinu povezanosti i podršku za kojom vapi savremeni, izolovani, emancipovani čovjek… Dok su u bedemima modernog metropolisa potrebni mjeseci, pa i godine psihoterapeutskog rada da se napaćena duša otvori i to isključivo stručnjaku, autoritetu, znalcu…u takozvanim divljim plemenima koja jos čuvaju dragocjena sjećanja, dovoljno je nekoliko rituala da se kroz ljekovito zajedništvo, kroz svijest da nismo sami… zacijeli čak i najstrašnija trauma.

Saosjećanje obično tumačimo kao povezanost sa bliskom osobom koja je u nevolji. Saosjećanje je, po mom osjećaju, opšta povezanost sa svim ljudima, bili nam oni poznati ili ne, povezanost koja može biti jaka u radosti, kao i u žalosti. Istim finim kanalima povezanosti, istim istančanim čulom zajedništva ja mogu da osjetim i tvoju tugu i tvoju ekstazu… U čemu je razlika izmedju toplog zagrljaja koji svim srcem dajem bliskom prijatelju koji se povija pod teretom gubitka i očajanja, i iskre radosti i razdraganosti kojom nas u sekundi mimohoda “zarazi” slučajni prolaznik, svojim veselim pogledom, ili osmijehom koji vragoslasto titra u uglu usana? Razlike nema. U oba slučaja ja saosjećam, osjećam sa, podsjećam se da sam ja kao i ti, kao i svi ljudi otvorena za sva iskustva…i da u njima nisam i neću biti sama.

Saosjećati ne znači preuzimati emociju druge osobe. Saosjećati ne znači biti preplavljen emocijama do te mjere da gubimo kontakt sa našim vlastitim osjećanjima. Saosjećati znači biti sa nekim u iskustvu koje se dešava, ne ometajući taj proces savjetima, preporukama, pričom o vlastitim sličnim iskustvima… Saosjecanje je osjećanje puno poštovanja za drugoga, to je svijest da ti najbolje znaš kako da se nosiš sa situacijom, uz poruku da sam ja prisutna, da sam tu, na raspolaganju, i da mi je osnovna supstanca tvog iskustva poznata, bliska.

Svi smo u životu nazdravljali i čašom žuči i čašom meda. Naučili smo da se smiješane najlakše piju. Saosjećanje je podsjećanje da ovu mješavinu nikad ne pijemo sami.

Zato se, inspirisani andjelom juna, podsjetimo svakog junskog dana, kakvo god da iskustvo zakuca na vrata nama ili onima oko nas, bila to žučna rasprava ili ljubavna medovina, da nismo sami, da postojimo SA drugima i osjećamo SA njima…

Snežana Radusinović

kolumnu možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo maja – OŠTROUMNOST
ostroumnost, maj

Oštroumnost je precizni laser koji nepogrešivo vuče rez po tankoj liniji suštine. To je rez koji se povlači iz suštine našeg bića, lako, bez napora, bez greške, bez potrebe da dva puta mjerimo, da bi jedanput sjekli. Umjesto da se rasplinjava po šarolikoj površini dogadjaja i situacija, oštroumnost se sa fokusom hirurga usmjerava u dubinu, u samu srž našeg iskustva. Oštroumnost zna da iza šarenih kulisa pojavnog ono što izgleda slično može biti suštinski različito, a da se sušte suprotnosti mogu razotkriti kao duboke sličnosti. Izoštren um zna da, što bi rekao pjesnik, “tanana tkanja često vode u duboka oranja”. Oštroumnost zato odolijeva zavodljivom šarenilu i raskoši pojavnog svijeta. Oštar um gleda kroz … To je um koji ne nazire, već proniče i prozire. Prozorljivost i pronicljivost oštrog uma poput čarobnog štapića rastvaraju zgusnutost najbogatije priče u najjednostavniju matricu.

Ovakav um ne oštri se knjigama, znanjima, intelektualnim vještinama… Naprotiv, možda ga sječivo analize i sinteze, indukcije i dedukcije, samo omamljuje i otupljuje. Oštroumnost je umnost višeg reda. Umnost čija oštrica blista u dubinama meditativne tišine, u spokoju tihovanja, u dubokoj umirenosti i utišanosti intelekta.

Oštroumnost zato nije samo mentalna katerogija. Oštar um zahtijeva cjelinu našeg bića. On traži izoštrena čula, savršenu percepciju izbrušenu stalnom budnošću, stalnom prisutnošću u sadašnjem trenutku. Naoštren um traži emotivnu dubinu i bistrinu. To je svetionik duboko usidren u emotivni i duhovni mir, u unutrašnju uskladjenost i harmoniju. Oštroumnost je kapacitet da iz naše unutrašnje cjelovitosti, iz suštine našeg bića, lako proziremo suštinu života i svijeta.

Oštroumnost je veoma svedena u svom izrazu. Ona se ne razbacuje riječima, ne kiti se retoričkim ukrasima, ne gubi se u detaljnim objašnjenjima i obrazloženjima. Ona je uvijek kratka i jasna. Gotovo nemušta. Oštroumna procjena uvijek staje u nekoliko riječi. Cjelodnevna detaljna priča kojom ćemo najboljoj prijateljici do tančina opisivati najnoviju svadju u partnerskom odnosu pod oštricom našeg uma rastvoriće se u par suštinskih riječi – recikliranje starog bijesa … prikriveni obračun sa roditeljima … neprihvatanje partnera onakvog kakav zaista jeste…
Zašto se onda tako strastveno trošimo u raspredanjima i prepričavanjima, zašto tako predano rasipamo svoju energiju po površini, zašto se ne prepustimo ljekovitom pogledu po dubini, zašto zatupljujemo ono što bi trebalo da izoštrimo?

Ljekovita pronicljivost i sažetost oštroumnosti nenametljivo se nudi kao blagotvorna alternativa, svaki put kada se zagrcnemo od priče, kada ogreznemo u detaljnu analizu, kada se pogubimo u razlivenim, površinskim tokovima.

Zbog svoje svedenosti, sažetosti, zbog svog minimalizma oštroumnost je ne samo umijeće poniranja i proziranja, nego i suptilnog razdvajanja i razlikovanja. Oštar um ne razdvaja samo žito od kukolja. Oštroumnost se bavi još finijim razaznavanjima. Ona razlučuje skoro nevidljive razlike, razgraničava bliske teritorije…Ona nas na našim prekretnicama navigava da skrenemo lijevo, a ne desno, da odaberemo ovog, a ne onog partnera, da udjemo u ovaj, a ne u onaj posao, da se posvetimo ovoj, a ne onoj duhovnoj praksi.

Inspirisani andjelom maja, izoštrimo svoj um i pogledajmo u srž svakog majskog dana i rukovodimo se u svojim odlukama i izborima suštinom ispod pojavnog šarenila.

piše: Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo aprila – HARMONIJA

harmonija, april

Harmonija je uzvišena simfonija u kojoj se svi tonaliteti našeg života, svi ritmovi, sve melodije slivaju u jedno i zaboravljaju na svoju raznorodnost i različitost. Harmonija je trijumfalni susret svekolike životne raznolikosti. To je sabirna tačka u kojoj svi tonovi naše realnosti, možda pojedinačno nepotpuni, nedovršeni, čak neprijatni, udružuju i udruženi stvaraju sklad višega reda. To je skladno sazvučje svih naših tonova. To je skladno i stabilno ušće svih naših tokova, bili oni lelujavi i krivudavi ili stameni i puni glamuroznog samopouzdanja…
Kada bi svakoga dana svoga života bili svjesni da stalno tečemo ka harmoničnom ušću i da ono što duboko doživljavamo kao problem u nekoj višoj oktavi može zazvučati kao blagoslov, bili bismo istinski srećni.

Srećni su oni koji su svjesni relativnosti svakog tonaliteta. Srećni su i oni koji su svjesni relevantnosti svakog tonaliteta. Svako naše iskustvo, bio to bol ili radost, teškoća ili lakoća, razočaranje ili očaranost, privremeno je i podložno promjeni. Svako naše iskustvo istovremeno je izuzetno vrijedno i važno. Svako naše iskustvo tek kada izadje iz svoje pojedinačnosti, tek kada sklizne na mjesto koje mu pripada u šarolikom mozaiku našeg života, dobija svoj puni smisao i postaje dio harmoničnog poretka.

Harmonija je mjesto u kome totalitet svih mogućnosti, svih elemenata, svih scenarija nalazi svoj smiraj. Harmonije nema bez totaliteta. Ako isključimo bilo koji element, scenario, mogućnost iz našeg iskustva – nikada nećemo dosegnuti harmoniju. Kao što se u prirodi harmonično smjenjuju dan i noć, listanje i opadanje lišća, plima i osjeka….tako harmoniju našeg života čine usponi i padovi, krize i blagoslovi, prepreke i proboji… Harmonija je zato kraljica inkluzije, ako i najmanji element nedostaje, prave harmonije nema…

Kada je naš unutrašnji svijet u harmoniji, onda smo u harmoniji sa svime oko nas. Harmonija nas prati kao sjenka gdje god krenuli, šta god radili, harmonija nam se vraća kao eho uzvišenog sklada kojim sami zračimo, koji šaljemo u spoljašnji svijet. Harmonija je tako beskrajni niz koncentričnih krugova koji izvire iz našeg duboko uravnoteženog centra.

U srcu harmonije svako iskustvo spoznaje svoj smisao, svoj viši potencijal i nalazi svoj mir. Zato se, inspirisani andjelom ovog mjeseca, zapitajmo svakog aprilskog dana, što je viši smisao drame koju možda upravo proživljavamo, koja nas potresa i izmješta iz temelja, i kako ono što nas ovog trena uzdrmava može zvučati u svojim višim tonaliltetima.

Snežana Radusinović

Tekst možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo marta – JEDNOSTAVNOST

jednostavnost, mart

Jednostavnost je najkraći put od periferije do centra. Jednostavnost je direktan rez u središte, suštinu, jezgro bilo koje pojave, dogadjaja, iskustva. Kao što nož brzo sklizne kroz sočnost zrele breskve do same koštice, tako jednostavnost munjevitom brzinom ide kroz slojevitost našeg iskustva do njegove srži. Jednostavnost je zato ekskluzivni put u naše vlastito središte.
I kao što koštica breskve sadrži u malome i stablo i cvjetove i plodove, svekoliki potencijal ove voćke, tako jednostavna pitanja sadrže u sebi sve nama važne odgovore. Kada sebi postavimo najjednostavnija moguća pitanja – ko sam, zašto sam, što želim, što osjećam, što me ovoga časa čini srećnim ….tada smo najbliži svojoj vlastitoj suštini.

No, savremeni čovjek sebi rijetko postavlja jednostavna pitanja. Jednostavnost je svojevrsni luksuz modernog doba. Luksuz koji sebi dozvoljavamo samo u najkomplikovanijim situacijama. Kada nas život satjera u ćorsokak bolešću, razvodom, bankrotom, gubitkom bliske osobe … tek tada se prisjetimo što zapravo hoćemo od života, zašto postojimo sada i ovdje, što nam je suštinski i odvajkada važno. Tek tada izrone iz draguljarnice našeg sjećanja trenuci nepatvorene sreće zbog kojih je bilo vrijedno roditi se… Tek tada sami sebe iznenadimo prioritetima koji se neočekivano, gotovo niotkuda pojavljuju u potpuno izmijenjenom redu. Pod oštrim pogledom jednostavnosti žito se samo odvaja od kukolja, suvišno samo otpada od suštinskog, nevažno blijedi i povlači se u prisustvu važnog.

Jednostavnost je post naše duše. Kao što nakon ljekovitog gladovanja osjećamo svaki zalogaj u punoći ukusa koji preplavljuje sva naša čula, tako nakon pustoši koju jednostavnost unosi u našu uznemirenu dnevnu prepunjenost, osjećamo svaki trenutak svog života u potpunoj prepuštenosti i prisutnosti.
Jednostavnost ne voli začine, ukrase, dodatke. Ona stameno stoji u svojoj neudešenosti, neukrašenosti, u svojoj čistoj, prirodnoj ljepoti, u svom spokojnom minimalizmu, u potpunoj svijesti da je manje – više.

Postoji nešto duboko uzemljujuće u jednostavnosti. Nema toliko komplikovanih poduhvata i procesa koji ne mogu stajati na njenim temeljima. Jednostavnost je osnova za svekoliku kompleksnost. To je poluga kojom ćemo pomjeriti naše sopstvene granice i zakoračiti u ono što nam se činilo nemogućim. To zna svako ko se ikada iskreno zapitao – “što me, zapravo, čini srećnim, sada, ovog časa, ovdje ?”. I dao sebi iskren odgovor. Od jednostavnog odgovora na ovo jednostavno pitanje nekada zavisi suština našeg života. Suština koju nepravedno i nesvjesno nazivamo svojom sudbinom.

Ako u staroj poslovici da smo kovači svoje sopstvene sreće ima i trunke istine, onda je istina i da je jednostavnost u ovoj kovačnici naša ključna vještina.

Zato se inspirisani Jednostavnošću, andjelom ovog mjeseca, zapitajmo svakog martovskog jutra, što to zapravo želimo, za čime čezne naša duša, koji je smisao onoga što radimo … i otvorimo se za neočekivane odgovore i preokrete koji će možda dalekosežno promijeniti tok našeg života.

Snežana Radusinović

Tekst možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs.

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo februara – IZOBILJE

februar, izobilje

Život je zavičaj izobilja. Izobilje je drugo ime za stvarnost . Izobilje je prirodna mjera svega. Svega ima napretek u svakom trenutku za svakoga…Iako mnogima ove misli danas zvuče nestvarno i čudnovato, našim najdaljim precima, onima koji su spokojno živjeli u krilu izdašne prirode, ovo je bila najočiglednija, najjednostavnija, najjasnija istina, kao što je nama danas jasno da je nebo plavo, da se sa suncem radja svaki novi dan. Svijest o izobilju mnogo je starija od straha od oskudice.

Oskudica kao sjenka prati savremenog čovjeka, čak i onog koji živi u materijalnom izobilju. Jer oskudica je, baš kao i izobilje – unutrašnja kategorija.
Oskudica vidi prijetnju na svakom koraku za sva materijalna i nematerijalna dobra
koja su “u posjedu”. Oskudica u svakome vidi rivale, svako je konkurent i svaki dogadjaj je opasnost da izgubimo ono sto “imamo”- poziciju na poslu, partnerovu ljubav, posvećenost prijatelja koji je ekskluzivno”naš” i koga ne želimo ni sa kim da dijelimo, roditeljsku brigu i pažnju, projekat koji vodimo…. sve je potencijalna prijetnja, jer oskudica polazi od premise da sreće, uspjeha, novca, radosti, ljubavi, zadovoljstva – nema dovoljno za sve. Ova premisa početak je mnogih jalovih borbi i savršen recept za trajno, cjeloživotno nezadovoljstvo. Fokus oskudice je stalno na onome čega nema, što nedostaje, čemu se teži, onome što valja osvojiti, dostignuti, postignuti…Oskudica se bavi onim što ima drugi, ne onim što imam ja…

Svijest o izobilju, naše je neotudjivo dobro, čak i onda kada grcamo u najsurovijoj materijalnoj oskudici. Baš u njoj, o čemu su nam pričale naše uglavnom siromašne bake, ljudi su ponekad svjesniji izobilja podrške, pomoći, solidarnosti, ljubavi, sloge, povezanosti, radosti … izobilja elemenata koje nam darežljivo i bez računa nudi priroda – vazduha koji udišemo, vode koju pijemo, zemlje koju obradjujemo, vatre koja nas grije… izobilja prijatelja, bliskih duša, dirljivih susreta i trenutaka…. Svijest izobilja uči nas da razvijamo povjerenje da će nam doći sve što nam treba kroz ljude koje susrijećemo i dogadjaje koje proživljavamo. Izobilje u svemu vidi podršku, pomoć, potporu, podstrek. Drugi nisu konkurencija ili opasnost, drugi dolaze u naš život da ga obogate, da nam dodaju, a ne da nam oduzmu, da podstaknu naš poslovni uspjeh, da nas navedu da novim očima sagledamo partnera i jos više ga zavolimo ili ,pak, shvatimo da ga više ne volimo, da nas iznenada zbliže sa našom vlastitom porodicom, da se pridruže krugu naših prijatelja…Jer sve je potencijalni dobitak!!! Svijest izobilja polazi od premise da zadovoljstva, ljubavi ,radosti, novca, uspjeha, sreće ima napretek, da svega ima dovoljno za sve. Ova premisa je početak života u kome svaki bogovjetni trenutak ima sočnu aromu radosti, ispunjenosti i stalne razmjene sa drugima. Jer izobilje se ne bavi onim što ima drugi, izobilje je usmjereno na ono što imam ja.

O izobilju nas lako i jednostavno uče djeca. Djeci su jos svježa sjećanja na blaženstvo majčine utrobe u kojoj nam sve što nam treba dolazi u pravi čas, u pravoj mjeri, na pravi način. Svega ima dovoljno u svakom trenutku…Možda djeci upravo zbog svježine tog sjećanja okice zadovoljno sjaje kada se u bajkama sretnu sa stočićem koji se sam postavlja i sam unedogled proizvodi najizvrsnija jela, sa magarencetom koje je dovoljno povući za uvo da bi pod njim potekla nepresušna rijeka dukata…Djeci je izobilje blisko, ona jednostavno znaju da je izobilje drugo ime života.

Zato se, inspirisani andjelom februara, kad god nas spopadne strah da će nam neko nešto oduzeti, povežimo sa Izobiljem, vizualizacijom, meditacijom, pričom, slikom, plesom …koji nam god put bio najbliži i najdraži…Već i samo jednostavno pitanje na temu šta sve imamo u ovom trenutku, može nas povesti u krilo izobilja…Iz te svjesnosti možemo se samo dalje otvarati da primamo darove i uzvraćamo uzdarjima…

Od izobilja mogućih priča o Izobilju, evo ove od mene, vama na dar!

Snežana Radusinović

Tekst će biti objavljen i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo januara – TRANSFORMACIJA

transformacija, januar

Transformacija je ljekovita akumulacija. To je žižna tačka u kojoj se sakupljaju, sabiraju i ukrštaju svi mali i veliki koraci koje smo ikada napravili u pravcu promjene. To je zvijezda u čijem se blistanju sažima svaki trun zvjezdane prašine, svaki, pa i naneznatniji, napor da se mrdnemo naprijed, da se pomjerimo iz starog, da prevazidjemo obrasce koji nas ograničavaju, da nadidjemo prepreke koje nas usporavaju. Svi naši napori da se mijenjamo, mali i veliki, nedostatni i dostatni, oni koji su nam bili smiješno beznačajni i oni koji nas još drmaju dubinom svog značaja, susrijeću se u čarobnom trenutku velike promjene – transformacije. Zato nijedan korak naprijed, ma kako nam se činio slabašan i neznatan, nije uzalud napravljen.

Trenutak transformacije svim našim stremljenjima daje naknadni smisao. Svim krizama, svim preispitivanjima, svim lutanjima, svim gubljenjima i pronalaženjima. Transformacija je glamurozni trijumf naknadne pameti koji novom svjetlošću i svjesnošću obasjava naše svekoliko iskustvo. U svjetlosti transformacije svaki komadić našeg života dobija dragocjenost svrhe i smisla. Svako parče našeg života, svaki bogovjetni dan, izgledao nam on bezvrijedan, bačen, proćerdan ili duboko proživljen, vrijedan, bogomdan… postaje neizostavni djelić šire slike koja nas fascinira svojom svježinom, svojom neistraženošću, svojom novinom…

Transformacija je jednosmjerni put u novo. Put bez mogućnosti povratka.To je duboka kvalitativna promjena poslije koje više ništa nije isto. To je granična linija koja zauvijek dijeli ono što smo bili od onog što sada jesmo. Transformaciju ne možemo odagnati ni opozvati. Kada se jednom nadjemo sa one strane crte, nemoguće je vratiti se na staro. Kao što je nemoguće leptira koji je zalepršao krilima vratiti u čauru. Kao što je nemoguće latice koje su se raskrilile u cvijet smotati nazad u pupoljak. Kao što je nemoguće prve proljećne izdanke sabiti natrag u klicu.

Ima nešto neopisivo, neizrecivo, nedokučivo u samom trenutku transformacije. Transformacija je granica bez graničara. Bez ograda. Bez oznaka i biljega. Bez naznaka u prostoru i vremenu. Bez najave gdje će sa tačno i kada će se tačno desiti. Zato ni nama samima često nije jasno kada smo tačno prešli liniju. Kada smo zagazili u snijeg cijelac. Kada smo se obreli u netaknutom, nepoznatom, novom… Stoga trenutak transformacije nalikuje magiji, nečemu višestruko većem i moćnijem od nas. O transformaciji ne odlučujemo, transformaciji se samo predajemo i prepuštamo.

No, iako se čini da se transformacija dešava nekako nezavisno od nas i van naše volje, kao kakav čarobni hemijski proces kome svjedočimo, sve što prethodi blistavosti te čarolije, u dobroj mjeri zavisi od nas. Zato je transformacija u strastvenoj ljubavi sa ličnom odgovornošću. Niko se nikada nije transformisao, ako to nije želio, ako tome nije težio, ako to nije namjerio. U osnovi svake transformacije je lični izbor. Na početku svake transformacije je slobodna volja, svijest da možemo i želimo da se mijenjamo, da rastemo, da prihvatamo izazove raznih puteva i stranputica kako bi svoj život učinili drugačijim i boljim. Svi koraci koji prethode transformaciji kao trijumfalnoj, ljekovitoj, magičnoj završnici, koraci su vodjeni sviješću da promjene počinju od nas.

Zato se, ispirisani andjelom januara, pokrenimo na promjenu. Krenimo malim ili velikim koracima, mjerom svojih trenutnih mogućnosti, svjesni da će svim našim naporima, prije ili kasnije, pripomoći magija transformacije – ljekovite akumulacije i da ćemo se jednom naći na mjestu kome svim bićem stremimo.

Snežana Radusinović

Tekst možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

NOVOGODIŠNJA ANDJEOSKA POKLON – PRIČA

Svim ljubiteljima andjeoskih pričica posvećujem tekst o andjelu ODUŠEVLJENJA koji mi se na kraju ove godine našao u rukama u vidu šarene andjeoske karte. Priča o ODUŠEVLJENJU priča je o našoj unutrašnjoj svjetlosti, o iskri u nama, o varnici koja svjetluca iz naših dubina, čega se vrijedno podsjetiti uoči novogodišnje proslave kada nam je fokus na spoljašnjim svjetlima, na treperavoj dekoraciji po ulicama, na šarenim lampionima na novogodišnjoj jelki… Uzivajmo u ovom svjetlosnom šarenišu, no ne zaboravimo ni svjetlo u nama samima….

odusevljenje, nova godina

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

Oduševljenje je uzlet naše duše. To je stanje u kome naše unutrašnje svjetlo postaje dostupno i nama i svima oko nas. To je stanje blistavosti, zračenja, svjetlosti koja se zarazno širi na sve i svakoga kao neodoljiva iskra koja u jednom trenu može zapaliti svemir. To je proplamsaj vječnosti u nama koji privremeno probija sve naše obmane, naše odbrane, naše opreze, sve strategije smišljene i spravljene spram spoljnjeg svijeta. To je provala božanskog koje u naletu raskida sva naša sitna, ljudska ograničenja. To je objava naše neodoljivosti. Nemoguće je odoljeti oduševljenju, kao što je nemoguće odbaciti iskru. Oduševljenje je poziv na varničavi spoj koji u trenu može povezati najveće različitosti i premostiti najudaljenije obale. Koliko god taj spoj kratko trajao, veličanstvena je moć njegovog domašaja. To odlično znaju sportisti koji u čarobnom trenutku pada lopte na ovu ili na onu stranu, iskrom oduševljenja i ushićenja zapale i ujedine čitav jedan stadion. Trenutak je kratak, ali dalekosežan, baš kao bljesak plamena u mrkloj noći.

Oduševljenje je bljesak svjesnosti o iskri koju nosimo u sebi od rodjenja. Izgubljeni u tami našeg neznanja i nesvjesnosti , zavedeni raznim šarenim svjetiljakama pored puta, zagledani u svijetle daljine, mi zadugo ne vidimo luču koja bdi u nama. Koliko god izgledalo da je oduševljenje izazvano nečim spolja, oduševljenje je zapravo proboj naše unutrašnje zrake u spoljašnji svijet. Osvijetljeni oduševljenjem svijetu objavljujemo svoju unikatnu ljepotu. Naš kapacitet da se oduševimo, zapravo je naš kapacitet da zablistamo i da se blistanjem pokažemo.

Kao što se lampa ozarena svjetlom jasno vidi, u svakoj svojoj pori, šari, nagibu, ukrasu … tako se i naša duša ozarena oduševljenjem pokazuje u svakom svom detalju, u svakom svom kutku, u svakoj svojoj osobenosti, u svojoj cjelovitosti. Zato su nam svi ljudi obuzeti oduševljenjem divni. Bili stari ili mladi, lijepi ili ružni, prijatni ili neprijatni … Osvijetljeni oduševljenjem svi, bez izuzetka, zrače dobrotom i divotom.

Oduševljenje je ushit koji iz centra naše duše hrli ka cijelom svijetu. To je nezaustavljivi talas radosti koji će se u trenu uzvisiti nad svim dilemama, sumnjama, strahovima i potopiti ih kao da nikada nisu postojali, kao da nikada više neće ni isplivati. Oduševljenje je incidentni iskorak iz svih naših sputanosti i ograničenja. To je trenutak u kome brzinom svjetlosti dosežemo boga. Zato smo u tom trenutku svi jednaki, svi blizu jedni drugima, svi slični i srodni, svi nadahnuti sjećanjem na božansku česticu iz koje smo ponikli. Otuda tolika ujedinjujuća snaga oduševljenja koje u magnovenju ništi svaku razliku i otvara nam vrata bliskosti i jedinstva.

Oduševljenje nije prazno obećanje. Oduševljenje je iskričava, treperava, zavodljiva najava smiraja u sreći kojoj, ovako ili onako, teži svako od nas. To je kratkotrajni izlet u stanje svjesnosti i svjetlosti kojem stremimo u ovom životu.

Zato se, inspirisani energijom ovog andjela, prepustimo uzletima i ushitima oduševljenja kad god nas taj impuls preplavi i ponese.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo decembra – IGRA

igra, decembar

Igra je dijete paradoksa. Bez paradoksa nema prave igre. Igra je poput razigranog dječaka koji je sad na nogama, a već sledeće sekunde dubi na glavi. Igra naglavačke obrće i okreće sve što prethodno ugovori i dogovori. Ona sa lakoćom protivreči svemu što se tobože uspostavi. Ona je poput talasa koji u jednom pjenušavom naletu sravni čitavo jedno pješčano utvrdjenje. Draž igre je draž konstantne neizvijesnosti i promjene. Upravo zato je igra tako bliska djeci i tako daleka odraslima. Odrasli prirodno teže utočištu dogovora, ugovora, pravila, djeca prirodno plivaju u promjenama beskrajno uživajući u svakom obrtu, iznenadjenju,u neočekivanim preokretima….Naš kapacitet da se igramo je kapacitet da uživamo u neograničenom potencijalu neizvijesnog.

No, igra ne voli neizvijesnost po sebi.
Specijalitet igre je neizvijesno koje nastaje na temeljima izvjesnog. Nema igre bez pozivanja na odredjena pravila, niti pravog zanosa bez njihovog opoziva. Za igru nam je uvijek potreban neki dogovor i ugovor, ali ne možemo se ni zaigrati ni razigrati dok ne izadjemo iz zone dogovorenog, dok ne prekoračimo regule, dok ne porušimo kule od pijeska koje smo upravo sazidali. Igra iskri obrtima i okretima, ona nastaje iz čudesne privlačnosti poretka i haosa, iz strasti reda i nereda…

Igra je čarobna zona u kojoj su najdalje suprotnosti u najbližem komšiluku.
Igra je stanje u kome su samozaborav i sveprisutnost u najvećoj mogućoj blizini. Kada se u igri zaboravimo, onda smo zapravo potpuno prisutni. Onda nam je dostupno sve čega se vrijedno sjetiti. Onda smo najbliži ciktavom i kliktavom stanju radosti od kojeg nam je srce veliko kao zemaljska kugla. Onda smo do previranja ispunjeni osjećanjem razdraganosti, razuzdanosti, razigranosti od kojeg nam je čitav svijet tijesan i mali. Onda se iz nas na sve strane preliva svijest da jesmo, da smo život, da smo biće, da smo damar i bilo, da smo jedno sa sobom i sa drugima. Nikada nismo povezaniji sa ostatkom svijeta nego kad smo naizgled odsječeni od svakoga u zanosu igre i samozaboravu zaigranosti.

Igra ne poznaje i ne priznaje nemoguće. Igra zna ljepotu riječi kobajagi. Kobajagi je pasvord za ovozemaljski raj. Kobajagi je šifra koja otvara vrata naših beskrajnih mogućnosti. Kobajagi raskriljuje našu maštu i ohrabruje našu misao. Kobajagi je katalizator najčistije kreativnosti. To je rukavica bačena u lice našoj inventivnosti. To je poziv da bljesnemo iz svojih najtamnijih dubina, iz neosvijetljenih slojeva naše ličnosti i našeg iskustva. To je udar koji izvlači iz nas iskru i nama samima nepoznatu. Zato iz igre nastaje vrhunska umjetnost i vrhunska nauka. Zato u igri vrhuni i zri najbolji dio nas.

Zbog svega ovoga, igrajmo se. Ne bojmo se niti da postavimo niti da prekršimo pravila. Upustimo se u čaroliju svemogućeg kobajagi. Povjerujmo da je sve moguće. Sagradimo gradove od pijeska i porušimo ih bez žaljenja. Obrnimo naglavačke sve sa čime se susretnemo i otvorimo srce za radost od koje podrhtava čitav svijet.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo novembra – PUŠTANJE

pustanje, novembar

Puštanje je plodonosna praznina izmedju sjetve i nicanja. To je oslobadjanje vremena i prostora za misteriju postanja. To je uzmicanje pred kreativnim damarom života u koji je samo priroda potpuno upućena. To je poštovanje tajne koju zna svako sjeme ikada bačeno u zemlju. To je otvaranje prostora za stvaralačku maticu života koja uvijek iznova, savršeno i nepogrešivo, izvodi ptičicu iz jajeta i biljčicu iz sjemena. Puštanje je duboko poklanjanje pred jednostavnošću života koji jeste, kome ne treba naša kontrola da bude. Puštanje je ljekovito oslobadjanje od kontrole, suštinskog odmaganja koje se lažno predstavlja kao pomaganje.

Kada kontrolišemo druge ljude, procese, dogadjaje … mi zapravo ne poštujemo niti njih niti osnovne principe života. Nikome ne pada na pamet da savjetuje more kako da talasa, sunce kako da grije, kišu kako da pada … Zašto onda trošimo neizmjerno izobilje energije na kontrolisanje partnera, prijatelja, kolega na poslu? Zašto ulažemo natčovječanske napore u svoje projekcije, planove, želje… ne osluškujući neumitni damar života koji ne podržava nužno sve naše zamisli i namjere. Kontrola je mit koji kaže da je čovjek moćniji od prirode. Puštanje je mudrost koja zna da je čovjek najmoćniji kada je najpuniji poštovanja prema životu i kada mu ostavlja prazan prostor za djelanje.

Puštanje je dopuštanje praznine. Puštanje je povjerenje da će svaka naša započeta rečenica biti dopisana na najbolji način, da će svaka naša postavljena namjera biti prirodno podržana tokovima života, čak i onda, ili naročito onda kada ti tokovi ne idu u projektovanom smjeru. Zato, puštanje nije čin slabosti i nemoći. Puštanje je prirodna stanka koja spontano nastaje kada uradimo sve što je bilo u našoj moći…

Puštanje je čin vrhunske kreativnosti. Kada puštamo, sklanjamo se s puta nepredvidivosti života. Kada puštamo, otvaramo vrata za najneobičnije dogadjaje i najpovoljnije preokrete. Kada puštamo, upuštamo se u najuzbudljivije avanture, ulazimo u čarobnu zonu u kojoj je sve dopušteno, u kojoj je sve moguće!

Ima nešto duboko oslobadjajuće u samom činu puštanja. U samoj srži puštanja stanuje duboki mir, spokoj kakav ne donosi nijedno pregnuće, nijedno lično postignuće, ma kako veliko i značajno bilo. U srcu puštanja stanuje svijest da nismo sami, da nismo stvoreni da bez ičije pomoći teglimo svoje breme, da smo životom poduprti i podržani…

Zato, inspirisani andjelom novembra, dopustimo životu da se razmahne u svojoj kreativnosti i pustimo ga da nas podrži u svemu što smo namjerili..

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo oktobra – POVJERENJE
povjerenje, oktobar

Povjerenje je pomirenje sa neospornom istinom da u životu nema sigurnosti. Da su svi naši rituali, naše navike, utabane staze, ugovoreni odnosi, od partnerskih do poslovnih – čista iluzija. Uzaludni pokušaj da simuliramo ono čega nema, da svojoj strahovima namučenoj duši ponudimo izvijesnost. Povjerenje je prihvatanje neizvijesnosti, nepredvidivosti, neukrotivosti života koji se migoljavo izvlači iz svih naših mehanizama kontrole, koji odolijeva našoj ambiciji da se obezbijedimo, da se osiguramo, da se zaštitimo … Povjerenje je prihvatanje činjenice da se “projekti” koje gradimo godinama, prijateljstvo, roditeljstvo, partnerstvo, mogu srušiti u trenu, kao kula od karata. Kula za koju smo sami sebi izdali lažni garantni list. Povjerenje je pristajanje na to da garancija nema. Povjerenje je i vjerovanje da u svijetu bez garancija možemo biti spokojni i srećni poput plesača na vrhuncu plesne ekstaze.

Jeste li nekada plesali sa povezom na očima? Jeste li ikada poneseni talasom nadahnjujuće muzike plovili po parketu ne znajući gdje vas vodi svaki sledeći korak, bez straha hoćete li se okliznuti ili sudariti sa drugim plesačima koji takodje ne znaju kuda ih tijelo obuzeto ritmom vodi?
U uzbudljivoj avanturi šamanskog trans-plesa gdje desetine učesnika nošenih zvucima plesom izražavaju – žalost ili radost, moć ili nemoć, ekstatičku uznesenost ili ravnodušnost … ushićenje, prosvjetljenje, pomračenje … kao dragocjen dar, kao nagrada za prihvaćeni izazov, kao cjeloživotni blagoslov trans-plesača često sačeka – povjerenje. Kada zbog poveza na očima ne vidite ništa, ni najmanji tračak svjetlosti, ni najtananiju siluetu, ni najneznatniji trag spoljašnjeg svijeta… povjerenje je jedini putokaz. U bespuću nesigurnosti putevi se sami kazuju povjerenju … Povjerenje je rešenje kada nema više ničega što bi vam moglo navigavati putanju…

Kada sam prvi put uplesala u neprozirnu tminu nepoznatog, paralisana strahom od svakog svog pokreta, od svakog sudara, od bolnih udara … prestravljena čak i nježnom, prijateljski nastrojenom rukom koja me srela u tami i blago pogladila … nisam ni slutila da ću u dubinama mrklog mraka otkriti svjetlost, da ću usred uskovitlanih strahova otkriti prepuštanje, da ću u zastrašujućoj nedodjiji u koju se kontrola ne usudjuje da kroči – otkriti povjerenje. Povjerenje je jedino što nam ostaje tamo gdje je kontroli zatvoren svaki put. Povjerenje je ljekoviti unutrašnji kompas koji nas usmjerava onda kada zabasamo, zalutamo, kada se izgubimo. Povjerenje je jedini izlaz kad valja ploviti bez navigacije, bez ikakve infomacije iz spoljnjeg svijeta. Povjerenje nam je najpotrebnije onda kada smo najizgubljeniji. U potpunoj izgubljenosti, u najmrklijem mraku, u najtamnijoj noći naše duše … iskri povjerenje.

Povjerenje se, baš kao i ples, može vježbati, njegovati, usavršavati. To najbolje znaju trans-plesači koji se, što više plešu, sve lakše kreću kroz mrak nepoznatog. Unutrašnja uskladjenost nepogrešivo vodi spoljašnjem skladu. Iskusni trans-plesači mogu satima da igraju, a da se nijednom ne sudare sa drugima, ne videći pritom ni prst pred okom. Ples u ritmu povjerenja vodi razigranoj, protočnoj, radosnoj lakoći, i apsolutnoj harmoniji, iznutra i spolja.

Zato, stavimo na oči povez povjerenja.
Zatvoriti oči u povjerenju ne znači povući se i pobjeći od stvarnosti. Oči zatvorene u povjerenju vidovito gledaju u nematerijalno, u realnost višeg reda, u suštinu svake naše situacije i problema. Oči u povjerenju zatvorene vide dalje i više od očiju razrogačenih u strahu. Oči sa povjerenjem naviknute na pomrčinu neizvijesnosti … prirodno će nas povesti do rešenja najtežeg problema.

Inspirisani andjelom oktobra povjerimo se nepredvidivosti i nesigurnosti života. Izgleda da nam je to najsigurniji put.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA
andjeo septembra – JASNOĆA
jasnoca, septembar

Jasnoća je strijela ispaljena iz zategnutog luka pravo u srce mete. Jasnoća je potpuna usredsredjenost na centar. Jasnoća je i mirnoća koja nepogrešivo crta koordinate oko našeg cilja. Jasnoća je i oštra preciznost oka koje sagledava šta mu je zapravo cilj. U procesu sagledavanja cilja, jasnoća je kraljica minimalizma. Ona svodi, ogoljava, uklanja sve što je suvišno, ne bi li uhvatila srž, jezgro, suštinu…Ona odbacuje sve što je nepotrebno, nekorisno, dvosmisleno…Jasnoća vlada umijećem finog razlikovanja, ona sa lakoćom prepoznaje nijanse, ona razaznaje, razlučuje, razdvaja suštinske različitosti zaodjevene u pojavne sličnosti. Jasnoća će nam ukazati da se ispod svadje sa kolegom, krije stara, nezacijeljena priča o rivalstvu sa bratom ili sestrom. Jasnoća će prozreti da se u sve češćim prigovorima partneru da nas više ne voli, ne podržava, ne prihvata onakve kakvi jesmo…skriva naša ranjivost u odnosu sa ocem ili majkom. Jasnoći neće promaći da se iza zajedljivih, zavidljivih, otrovnih komentara bliske nam osobe, nazire njena vlastita neljubav prema sebi…

Biti jasan u životu, znači ne promašiti temu. Ne potrošiti silnu energiju…uzalud. Ne pucati u prazno. Ne govoriti u vjetar. Jasnoća zato čuva blago naših resursa. Ona blagonaklono stražari nad obiljem naših ideja, osjećanja, intuitivnih bljeskova, inspirativnih uvida, našeg zdravlja, fizičke snage, kreativnih zamisli…i usmjerava ih na najproduktivniji mogući način. Jasnoća je garant da nećemo protraćiti sebe u životu koji nam je dat na dar. Da nećemo nemilice potrošiti bogatstvo koje u sebi nosi svako od nas. Da nećemo proćerdati najdragocjenije nasledstvo koje smo dobili – naš svekoliki potencijal….

Jasna svijest da iza oštrih, oporih komentara mog prijatelja stoji njegova vlastita strogost prema sebi, lansiraće me brzinom svjetlosti iz stanja ugroženosti i uvrijedjenosti u stanje razumijevanja, saosjećanja, možda i duboke ljubavi… Umjesto da se čitav dan vrtimo u krugu pitanja – zašto je to rekao, kako je mogao tako nešto da kaže, čime smo to zaslužili…vodjeni jasnoćom, svjesno i brzo silazimo sa vrteške. Odbijamo da se do besvijesti trošimo, da do iscrpljenosti ispiramo svoju dušu i tijelo u centrifugama svakodnevne konfuzne komunikacije. Jasno nam je i jasni smo. To ne znači da smo se udaljili od prijatelja, ostavili ga na cjedilu, na milost i nemilost njegovoj nejasnoći. Zapravo, možda mu nikada nismo bili bliži. Jer, naša jasnoća magično jakim magnetizmom podstiče i privlači jasnoću drugih.

Jasnoća je najkraća putanja od mene do svijeta. Ne kaže se uzalud kratko i jasno. Kada sam jasna, ja sam u stanju blizine i bliskosti sa sobom i sa svima oko sebe. Kada sam jasna u svojim namjerama, akcijama, zahtjevima, vizijama ….od stvarnosti dobijam ekspresno brze odgovore. Postavimo li u svakodnevnom razgovoru jedno dugo, nerazgovjetno, razudjeno pitanje … dobićemo veoma sličan odgovor. Postavimo li JASAN izazov životu u vidu konkretne namjere na temu ljubavnog odnosa, poslovnog poduhvata, roditeljskog zadatka … izrazimo li namjeru jasno i glasno, bez ambivalencija, dvoumljenja, dilema, preispitivanja, ograda, zagrada, znakova navoda i izvoda … život će nam odgovoriti i jasno i telegrafski brzo, neočekivanim ljubavnim iskrama, iznenadnim poslovnim ponudama, preokretom u ponašanju našeg djeteta…

Jasnoća jednostavno priziva ostvarenje, materijalizovanje, manifestovanje naših namjera!

Zato, vodjeni andjelom septembra, potražimo svakog septembarskog dana najkraći, najdirektniji, najjasniji put do onoga što trenutno nemamo, a što namjeravamo da prizovemo u svoj život!

Snežana Radusinović

kolumnu možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo avgusta – SAOSJEĆANJE

saocjecanje, avgust

Saosjećanje je jednostavno osjećanje da nismo sami. To je nit koja nas povezuje sa drugima, svim našim saputnicima u životu, sa doslovno svakom osobom koju sretnemo na putu. Saosjećati znači osjećati sa…Saosjećati znači znati da sve što se dešava tebi, dešava se i meni, već mi se desilo ili će se tek desiti… to je svijest da svi prolazimo slična iskustva , možda materijalizovana u različite dogadjaje, ali po supstanci ista…Svi smo voljeli, svi smo patili, svi smo tugovali, svi smo očajavali… svi smo oklijevali da otpustimo staro, svi smo sa zastrašujućom jezom iskoračivali u novo, svi smo okusili ushićenje novog početka, uzleta koji direktno izvire iz ruševnih iskustava, zastoja, neuspjeha, propalih pokušaja… Svi smo braća i sestre po iskustvu. Iskustvo je srodstvo najvišeg reda! Iskustvo je krvna veza koja će nas zauvijek spojiti sa totalnim strancem.
To odlično znaju ljudi koji su podijelili ekstremne traume, zajedno preživjeli zemljotres, zajedno prošli otmicu, zajedno pobijedili “neizlječivu bolest”. Nekada su nam potrebna ekstremna iskustva da bi spoznali istinu, kao što nam je potrebna lupa ili mikroskop da u gomilici praha sagledamo čitav jedan užurbani univerzum. Ekstremne situacije su uveličavajuće staklo za istinu. A istina je da smo svi najbliži rod. Istina je i da smo to uveliko zaboravili!

Saosjećanje je zato jednostavno sjećanje da nismo sami. Saosjećajući, čuvamo uspomenu na davno prošlo vrijeme, na predačke priče, na toplinu povezanosti i podršku za kojom vapi savremeni, izolovani, emancipovani čovjek…Dok su u bedemima modernog metropolisa potrebni mjeseci, pa i godine psihoterapeutskog rada da se napaćena duša otvori i to isključivo stručnjaku, autoritetu, znalcu…u takozvanim divljim plemenima koja jos čuvaju dragocjena sjećanja, dovoljno je nekoliko rituala da se kroz ljekovito zajedništvo, kroz svijest da nismo sami… zacijeli čak i najstrašnija trauma.

Saosjećanje obično tumačimo kao povezanost sa bliskom osobom koja je u nevolji. Saosjećanje je, po mom osjećaju, opšta povezanost sa svim ljudima, bili nam oni poznati ili ne, povezanost koja može biti jaka u radosti, kao i u žalosti. Istim finim kanalima povezanosti, istim istančanim čulom zajedništva ja mogu da osjetim i tvoju tugu i tvoju ekstazu… U čemu je razlika izmedju toplog zagrljaja koji svim srcem dajem bliskom prijatelju koji se povija pod teretom gubitka i očajanja, i iskre radosti i razdraganosti kojom nas u sekundi mimohoda “zarazi” slučajni prolaznik, svojim veselim pogledom, ili osmijehom koji vragoslasto titra u uglu usana? Razlike nema. U oba slučaja ja saosjećam, osjećam sa, podsjećam se da sam ja kao i ti, kao i svi ljudi otvorena za sva iskustva…i da u njima nisam i neću biti sama.

Saosjećati ne znači preuzimati emociju druge osobe. Saosjećati ne znači biti preplavljen emocijama do te mjere da gubimo kontakt sa našim vlastitim osjećanjima. Saosjećati znači biti sa nekim u iskustvu koje se dešava, ne ometajući taj proces savjetima, preporukama, pričom o vlastitim sličnim iskustvima… Saosjecanje je osjećanje puno poštovanja za drugoga, to je svijest da ti najbolje znaš kako da se nosiš sa situacijom, uz poruku da sam ja prisutna, da sam tu, na raspolaganju, i da mi je osnovna supstanca tvog iskustva poznata, bliska.

Svi smo u životu nazdravljali i čašom žuči i čašom meda. Naučili smo da se smiješane najlakše piju. Saosjećanje je podsjećanje da ovu mješavinu nikad ne pijemo sami.

Zato se, inspirisani andjelom avgusta, podsjetimo svakog avgustovskog dana, kakvo god da iskustvo zakuca na vrata nama ili onima oko nas, bila to žučna rasprava ili ljubavna medovina, da nismo sami, da postojimo SA drugima i osjećamo SA njima…

Snežana Radusinović

kolumnu možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo jula – MUDROST

mudrost, jul

Mudrost je uzemljena svjesnost. To je svijest koja izvire iz dubina zrelosti i iskustva, svijest koja se lako pretače u stvarnost. Mudrost je plodna podloga u kojoj klicaju i rastu sve naše dobre odluke i akcije, sva smislena i produktivna djela, svako istinski vrijedno pregnuće i postignuće. Mudrost je poput rastresite crnice, poput humusa u koji se pretvorio život čitave jedne šume. I kao što jedno stablo ne može proizvesti humus, tako ni jedan čovjek ne može proizvesti mudrost. Mudrost je kolektivna kategorija, pamet koja niče iz glave cijeloga svijeta. Na pragu smo mudrosti, kada smo na tragu svog univerzalnog ljudskog identiteta. Kada smo u dodiru sa samom suštinom ljudskosti. Kada smo oslobodjeni od svojih socijalnih uloga, kad skidamo kostime društveno prihvatljivih plesova, kad izmičemo ritualima religije, politike, potrošačkog društva… Kad god smo mudri, zapravo smo duboko povezani sa svojim ljudskim jezgrom.

Mudrost je, zato, i cjelovita i jezgrovita. Mudrost nije znanje. Mudrost je stanje. Stanje dubokog kontakta sa našom unutrašnjom cjelinom i sa cjelovitošću svijeta čiji smo zaokruženi dio.

Mudrost nije isto što i mudrovanje. Kada mudrujemo, otudjujemo se od drugih, izlazimo iz ravnoteže cjeline, stavljamo se u privilegovani položaj nekog ko zna više i može bolje. Kada mudrujemo, vodi nas sitni interes i izvodi nas iz čarobne povezanosti sa drugim ljudima i sa svekolikim svijetom. Kada smo mudri, puni smo tihog, dubokog, spokojnog poštovanja prema svemu i svakome, svjesni da svi imamo svoje mjesto u široj slici, u koordinatama sveobuhvatnosti. Zato su mudre odluke uvijek dobre za sve. One nikoga ne isključuju, one svakoga uvažavaju. Ne možemo postupati mudro i povrijediti drugoga. Mudrost je ljekovita. Ona je melemna i blagotvorna. Ona je, rečeno jezikom modernog doba, inkluzivna. Mudrost se raduje svakome, na njenu su zabavu uvijek pozvani svi.

Mudrost zna da je svako ko nam ulazi u život, svako sa kim dijelimo iskustva, svako ko se nadje na našem putu, zapravo refleksija nas samih na najdubljem nivou. Svi se tako svesrdno i strastveno radujemo sebi sličnima, dušama koje su nam srodne, ljudima koji su nam bliski. Samo se mudri medju nama sa podjednakom strašću raduju susretima i saputnicima koji donose bijes, tugu, bol, razočaranje. Samo mudri medju nama vide da su takvi susreti prilika da pogledamo u svoju nesvjesnost, u svoje neznanje. Samo mudri medju nama shvataju da se u partnerima koji nas odbacuju krije naša vlastita nespremnost da volimo, da se u finansijskim gubicima krije naš podsvjesni otpor prema izobilju, da se u sukobu sa prijateljem krije duboko neprihvatanje sebe. Mudrost je hrabrost da se suočimo, da istražimo sakriveno, da izdržimo nelegodu takvog istraživanja.

Pošto izvire iz cjeline našeg bića, mudrost nije nužno povezana sa intelektom, sa znanjem. Mudro može biti naše srce, mudro može biti naše tijelo, mudra može biti naša duša. Iz svih slojeva našeg postojanja izranja mudrost onda kada su svi naši aspekti spojeni, kada su svi ugošćeni i počašćeni, kada nisu povlašćeni, kada su svi povezani i pozvani na žurku. Zato bi kapiji mudrosti možda najbolje pristajala poruka – ovdje zaboravi sva svoja znanja. Kada dopustimo da ne znamo, kada iščezne strastvena zaljubljenost u naša tumačenja, kada iščili obuzetost našim pretpostavkama, našom verzijom priče … tada smo spremni za mudrost.

Zato, inspirisani mudrošću, andjelom jula, neznaveno pogledajmo u svoja ovogodišnja iskustva, kao da ih osjećamo prvi put, kao da nemamo već čvrsto formirane stavove, kao da im već nismo nalijepili razne pametne etikete…I budimo otvoreni… Možda nam u krilo padne neočekivan dar!

Snežana Radusinović

Kolumnu možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo juna – VJERA

jun, vjera

Vjera je znanje koje raste iz srca. Srce je naše središte, centar malog svijeta koji jesmo i velikog svijeta u kome jesmo. Ono je sjedište vjere – neraskidive povezanosti svih naših svjetova. Vjera je spona tanana i nevidljiva kao niti paučine koja povezuje i premrežava svekoliko postojanje. Vjerovati – znači biti umrežen. Osjećati svime u sebi damare života, odražavati u minijaturi našeg bića dinamiku bitka. Kao što pauk u centru svoje mreže registruje svako bilo prirode, svaki dašak vjetra, svaku kapljicu koja sklizne niz svilenkaste niti, tako čovjek usidren u srcu svoje vjere osjeća sve oko sebe. Vjera je osjećanje da smo dio mreže, dio veće cjeline, koja nas obuhvata, štiti, povezuje sa drugima i daje nam smisleno mjesto u životu. Jer, niti vjere protkane su smislom.
Vjera ZNA da ovaj svijet nije gomila slučajnosti, proizvoljnosti, puka improvizacija nevještog kreatora. Vjera ZNA da se kockice našeg života slažu po odredjenom poretku, čak i onda kada nam se čini da su razložene u uzburkanoj konfuziji. Vjera ZNA da drama turbulentnog razvoda možda vodi pravo ka ljubavi našeg života, da teška bolest koja nam uzdrmava tijelo možda predstavlja naše duhovno budjenje, da je traumatičan, poslovni kolaps možda uvod u miran, porodični život …

Možda, jer vjera se ne vezuje za konkretne ishode. Vjera osjeća da su svi ishodi smisleno povezani u nevidljivoj mreži života. Za to vjeri ne trebaju opipljivi dokazi. Ona jednostvno i bezrezervno zna..Ona ne istražuje, ne provjerava i ne propituje . Ona ne uslovljava. Ona ne poznaje kondicional. Vjerujem, ako….ne postoji.Ona ne poznaje ali. Ali vjeri sreću kvari. Njoj ne pristaje ni uzvičnik ni upitnik. Vjeri najbolje pristaju tri tačke. Vjerujem…Vjerujem i otvaram se tokovima života da dopišu ovu rečenicu. Jer, vjera nema sadržaj. Vjera je blanko ček koji iz srca punog povjerenja potpisujemo životu. Vjera zato nema omiljeni scenario. Ako projektujemo odredjeni dogadjaj , mi ne vjerujemo, mi priželjkujemo. Želja je uvijek konkretna, vjera to nikada nije. Vjerovati znači biti otvoren za svaku varijantu koju nam ponudi život. Jedini skript vjere je svijest da skripta nema, da je sve što nam se dešava, štagod to bilo, smisleno u siroj slici života. Vjera ne zna što će nam se konkretno dogoditi, ali zna da nam sve što nam se dogadja smisleno služi. Čak i ono što u prvi mah uopšte ne razumijemo. Vjerovati znači i pristati na nerazumijevanje, proći kroz nelagodu neobjašnjivosti i neizvijesnosti, priznati da ponekad ni sami ne znamo šta je za nas najbolje. Vjera zna da postoji neopisivo blaženstvo u pristanku na takvo neznanje…

U tom procesu vjera je beskrajno strpljiva. Vjerovati znači istrajavati . Vjerovati je glagol nesvršenog vida. Vjerovati nije isto što i povjerovati. Povjerovati znači na trenutak se otvoriti za smisao. Povjerovati znači zapaliti svijeću koja će zasjati i dogoreti .Vjerovati znači stalno održavati plamen. Jer, vjera nije kratak saznajni bljesak. To je stanje. To je svijest da sve u životu ima svoje mjesto i da smo svi dio savršenog poretka u kome nema greške, u kome se pogrešno greškom naziva ono što razum ne može da pojmi…

Razum i vjera su često u dubokom nesporazumu. Tamo gdje razum nemirno pita zašto, vjera spokojno ćuti. Tamo gdje razum samozadovoljno mudruje , vjera miruje. Tamo gdje se razum iscrpljuje tezama i antitezama, vjera tihujući odmara. Dok razum nemirno traga za jedinim pravim, jedinim dobrim rešenjem, vjera mirno gleda u svekoliku potencijalnost života, sa sviješću da je sve dobro… Zbog toga je vjera izvor naše najdublje sigurnosti. Svijest da je sve dobro u nekoj široj slici pribježište je u svakoj našoj nevolji…

Zato, budimo spokojni i umirimo se u vjeri. Šta god da se desi ovih junskih dana smisleno će nam poslužiti.
Inspirisani andjelom juna prepustimo se iskustvima koja nam dolaze sa vjerom da je sve upravo onako kako treba da bude…

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo maja – MILOST

milost, maj

Kada nas život takne milošću, sve kockice naše stvarnosti savršeno dolaze na pravo mjesto, ono koje im je odavno bilo namijenjeno, ono kome su prirodno težile kako bi nam kao iskustvo koristile, ono koje služi našoj svrsi.. Sve što nas je zbunjivalo dobija auru jasnoće, problemi se pojavljuju kao prerušeni blagoslovi, odjednom, kao da čitav svijet sa lakoćom, sa zadovoljstvom, sa elegancijom radi za nas…Milost poput moćnog magneta preslaže mozaik naše konfuzne realnosti u skladnu sliku u kojoj se ogleda Božije lice, prisustvo nečeg daleko svjesnijeg od nas…

Milost ne iziskuje nikakav napor s naše strane. Nikakav uslov. Ona se bezuslovno daje i izliva u našu realnost. Zapravo, njen jedini uslov je otvorenost. Kao što se voda može sliti samo u praznu čašu, kao što se može ući samo na otvorena vrata, tako i milost spušta dar samo u ispruženu ruku…. Samo otvorenih skuta možemo primiti darove milosti. A milost ne škrtari. Ona je štedra, izdašna, punoručna… I što smo otvoreniji, to su darovi mnogobrojniji i raznolikiji.

Milosni darovi koji nam padaju u krilo niotkuda, često nas ostavljaju bez daha, u nevjerici, sa dilemom da li smo ih zaslužili, sa nelagodom kako da uzvratimo, ponekad sa strahom da nas nakon tolikih blagodeti sigurno čeka nekakva muka… Milost, medjutim, nema nikakve veze sa zaslugama. Ona je drugo ime za izdašnu lakocu koja niotkuda, ničim izazvana, ničim zaradjena donosi blagostanje u naše živote. Ona ne traži ništa zauzvrat, njoj su nepoznate transakcije ja – tebi, ti – meni.. Ona se blagonaklono smješka našim strahovima i matematici po kojoj “previše” radosti i razigrane lepršavosti, privlači nevolje .

Milost ima najtananiji dodir na svijetu. Toliko tanan da se pitamo da li ga osjećamo. On je mekši od najfinije svile, on je finiji od najmekšeg perca, to je nježna, dobroćudna, milostiva prisutnost nečega višeg u našim životima. A prisutnost se prisutnošću otključava. Upravo je naša vlastita prisutnost, naša budnost čulo koje prepoznaje dodir milosti. Glava ga ne može dokučiti. Riječi ga ne mogu uloviti… Uzalud ćemo postavljati pitanja. Milost ne daje odgovore. Ona ne opravdava svoje prisustvo. Ona ne otkriva zašto se izliva baš na nas i naš život u ovom času. Ona ne razgovara i ne pregovara. Ona je jednostavno tu …na raspolaganju…nama na dobrobit, nama u službi.

Svako kome je ikada na ivici smrti pao u krilo dar života čudesnim iscjeljenjem, neočekivanim zaokretom volana u odsudnom času, dobro zna što je bljesak milosti. Svako ko je, kao u zanosu, na nabujalom talasu lakoće,ostavljao jednu prepreku za drugom u skoro nerešivoj situaciji, zna šta je blagoslov milosti.

Milost je čin gracioznog plesa sa Univerzumom, to je sklad najvišeg reda u kome naša skrušenost, priznanje da nismo svemoćni, da nemamo potpunu kontrolu nad našim životom, otvara vrata čudesnim obrtima, lakim rešenjima, spasonosnim preokretima.

Zato, inspirisani Milošću, andjelom maja, meditacijom, afirmacijom, vizuelizacijom …njegujmo vjeru da će nas život najnježnije pomilovati u našem najzatvorenijem ćorsokaku.

Snežana Radusinović

Tekst možete čitati i na www.monnamagazin.me i na www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo aprila – IGRA

igra, april

Igra je dijete paradoksa. Bez paradoksa nema prave igre. Igra je poput razigranog dječaka koji je sad na nogama, a već sledeće sekunde dubi na glavi. Igra naglavačke obrće i okreće sve što prethodno ugovori i dogovori. Ona sa lakoćom protivreči svemu što se tobože uspostavi. Ona je poput talasa koji u jednom pjenušavom naletu sravni čitavo jedno pješčano utvrdjenje. Draž igre je draž konstantne neizvijesnosti i promjene. Upravo zato je igra tako bliska djeci i tako daleka odraslima. Odrasli prirodno teže utočištu dogovora, ugovora, pravila, djeca prirodno plivaju u promjenama beskrajno uživajući u svakom obrtu, iznenadjenju,u neočekivanim preokretima….Naš kapacitet da se igramo je kapacitet da uživamo u neograničenom potencijalu neizvijesnog.

No, igra ne voli neizvijesnost po sebi.
Specijalitet igre je neizvijesno koje nastaje na temeljima izvjesnog. Nema igre bez pozivanja na odredjena pravila, niti pravog zanosa bez njihovog opoziva. Za igru nam je uvijek potreban neki dogovor i ugovor, ali ne možemo se ni zaigrati ni razigrati dok ne izadjemo iz zone dogovorenog, dok ne prekoračimo regule, dok ne porušimo kule od pijeska koje smo upravo sazidali. Igra iskri obrtima i okretima, ona nastaje iz čudesne privlačnosti poretka i haosa, iz strasti reda i nereda…

Igra je čarobna zona u kojoj su najdalje suprotnosti u najbližem komšiluku.
Igra je stanje u kome su samozaborav i sveprisutnost u najvećoj mogućoj blizini. Kada se u igri zaboravimo, onda smo zapravo potpuno prisutni. Onda nam je dostupno sve čega se vrijedno sjetiti. Onda smo najbliži ciktavom i kliktavom stanju radosti od kojeg nam je srce veliko kao zemaljska kugla. Onda smo do previranja ispunjeni osjećanjem razdraganosti, razuzdanosti, razigranosti od kojeg nam je čitav svijet tijesan i mali. Onda se iz nas na sve strane preliva svijest da jesmo, da smo život, da smo biće, da smo damar i bilo, da smo jedno sa sobom i sa drugima. Nikada nismo povezaniji sa ostatkom svijeta nego kad smo naizgled odsječeni od svakoga u zanosu igre i samozaboravu zaigranosti.

Igra ne poznaje i ne priznaje nemoguće. Igra zna ljepotu riječi kobajagi. Kobajagi je pasvord za ovozemaljski raj. Kobajagi je šifra koja otvara vrata naših beskrajnih mogućnosti. Kobajagi raskriljuje našu maštu i ohrabruje našu misao. Kobajagi je katalizator najčistije kreativnosti. To je rukavica bačena u lice našoj inventivnosti. To je poziv da bljesnemo iz svojih najtamnijih dubina, iz neosvijetljenih slojeva naše ličnosti i našeg iskustva. To je udar koji izvlači iz nas iskru i nama samima nepoznatu. Zato iz igre nastaje vrhunska umjetnost i vrhunska nauka. Zato u igri vrhuni i zri najbolji dio nas.

Zbog svega ovoga, igrajmo se. Ne bojmo se niti da postavimo niti da prekršimo pravila. Upustimo se u čaroliju svemogućeg kobajagi. Povjerujmo da je sve moguće. Sagradimo gradove od pijeska i porušimo ih bez žaljenja. Obrnimo naglavačke sve sa čime se susretnemo i otvorimo srce za radost od koje podrhtava čitav svijet.

P.S.
Ako ste se ovih dana čudili kuda se to djenuo andjeo Igre i pričica o njemu, znajte da se samo zaboravio i zaigrao. A možda se i malo poigrao sa vama.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo marta – PUŠTANJE

pustanje, mart 2014

Puštanje je plodonosna praznina izmedju sjetve i nicanja. To je oslobadjanje vremena i prostora za misteriju postanja. To je uzmicanje pred kreativnim damarom života u koji je samo priroda potpuno upućena. To je poštovanje tajne koju zna svako sjeme ikada bačeno u zemlju. To je otvaranje prostora za stvaralačku maticu života koja uvijek iznova, savršeno i nepogrešivo, izvodi ptičicu iz jajeta i biljčicu iz sjemena. Puštanje je duboko poklanjanje pred jednostavnošću života koji jeste, kome ne treba naša kontrola da bude. Puštanje je ljekovito oslobadjanje od kontrole, suštinskog odmaganja koje se lažno predstavlja kao pomaganje.

Kada kontrolišemo druge ljude, procese, dogadjaje … mi zapravo ne poštujemo niti njih niti osnovne principe života. Nikome ne pada na pamet da savjetuje more kako da talasa, sunce kako da grije, kišu kako da pada … Zašto onda trošimo neizmjerno izobilje energije na kontrolisanje partnera, prijatelja, kolega na poslu? Zašto ulažemo natčovječanske napore u svoje projekcije, planove, želje… ne osluškujući neumitni damar života koji ne podržava nužno sve naše zamisli i namjere. Kontrola je mit koji kaže da je čovjek moćniji od prirode. Puštanje je mudrost koja zna da je čovjek najmoćniji kada je najpuniji poštovanja prema životu i kada mu ostavlja prazan prostor za djelanje.

Puštanje je dopuštanje praznine. Puštanje je povjerenje da će svaka naša započeta rečenica biti dopisana na najbolji način, da će svaka naša postavljena namjera biti prirodno podržana tokovima života, čak i onda, ili naročito onda kada ti tokovi ne idu u projektovanom smjeru. Zato, puštanje nije čin slabosti i nemoći. Puštanje je prirodna stanka koja spontano nastaje kada uradimo sve što je bilo u našoj moći…

Puštanje je čin vrhunske kreativnosti. Kada puštamo, sklanjamo se s puta nepredvidivosti života. Kada puštamo, otvaramo vrata za najneobičnije dogadjaje i najpovoljnije preokrete. Kada puštamo, upuštamo se u najuzbudljivije avanture, ulazimo u čarobnu zonu u kojoj je sve dopušteno, u kojoj je sve moguće!

Ima nešto duboko oslobadjajuće u samom činu puštanja. U samoj srži puštanja stanuje duboki mir, spokoj kakav ne donosi nijedno pregnuće, nijedno lično postignuće, ma kako veliko i značajno bilo. U srcu puštanja stanuje svijest da nismo sami, da nismo stvoreni da bez ičije pomoći teglimo svoje breme, da smo životom poduprti i podržani…

Zato, inspirisani andjelom marta, dopustimo životu da se razmahne u svojoj kreativnosti i pustimo ga da nas podrži u svemu što smo namjerili..

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo februara – INTEGRITET

andjeo februara 2014

Integritet je mjesto susreta mnogostrukosti i jedinstvenosti, beskonačnosti i jednog, to je mjesto gdje se bezbroj naših lica, bezbroj verzija onoga što jesmo stapa u jednu cjelinu, koja objedinjuje, obuhvata, sažima to raskošno mnoštvo. Integritet je tačka spoja, presjeka, to je zajednički imenitelj, to je crvena nit naše osobenosti koja krivuda kroz razudjenost naše prirode, naših iskustava, naših uvjerenja i vrijednosti. Integritet je jednom riječju naša cjelovitost. To je zaokruženost onoga što jesmo u ovom trenutku, sada i ovdje. To je rog koji sadrži i nosi naše trenutno izobilje. To je okvir koji obrubljuje često protivrečne panorame naše unutrašnjosti, koji umiruje naše uspone i padove, to je obala koja uramljuje naše plime i osjeke.

Imati integritet ne znači ne mijenjati svoje stavove, odluke, vrijednosti…ostati nepokolebljivo isti, odoljeti preobilju iskustava i situacija i nikad se ne preispitati…
Integritet nije kompaktna, neporozna, vremenom i tokovima života neoboriva i nepromjenjljiva kategorija. Naprotiv, integritet je živo, pokretljivo, promjenjljivo, kolebljivo, migoljavo jedinstvo onoga što jesmo u svakom trenutku našeg života. Integritet je podložan promjeni, kao što je naše tijelo podložno starenju. Kada nam naša baka, smješkajući se licem izoranim brazdama vremena, sa ponosom pokazuje pohabanu fotografiju svoje mladosti i svježine, mi nekako znamo da postoji nevidljiva nit koja povezuje jedru djevojku na crno- bijeloj fotografiji, tek dovedenu nevjestu u crnogorskoj nošnji, sa milom staricom koju tog časa gledamo pred sobom. Mi nekako znamo da oči koje iskre pod vijencem teške pletenice i ove koje nas s ljubavlju gledaju ispod sijedih pramenova, pripadaju jednoj te istoj osobi. Svjesni smo da postoji kontinuitet u različitosti, nit koja spaja naizgled nespojivo…

Integritet je referentni okvir za nas, za ono što jesmo, za naše unutrašnje bogatsvo, za sve ono što želimo, možemo, hoćemo, sve o čemu sanjamo, sve čemu stremimo, sve što namjeravamo. Referentni okvir za integritet je uvijek sadašnji trenutak. Sadašnji trenutak je jedini kompas našeg integriteta, jedina orijentacija za ono što jesmo. Da bi djelovali sa integritetom moramo se zapitati – što želim, hoću, mogu ….ovoga trena, koje su moje vrijednosti, koja obećanja ovoga časa dajem drugima i sebi… Ako smo u zanosima prve ljubavi sebe za sva vremena obećali svom partneru, učinili smo to iz svog integriteta, iz najdublje suštine onoga što smo bili tog trenutka, iz ljubavi kojom je do prelivanja bila ispunjena naša čaša. Ako dvadeset godina kasnije, sa istog mjesta svoje duboke suštine, završimo taj isti partnerski odnos, ne znači da smo izgubili integritet… Naša unutrašnja istina je dvadeset godina starija, baš kao naše vlastito lice, i u skladu sa onim što smo sada, raskidamo davno dati zavjet, ali ostajemo vjerni onome što trenutno jesmo, što trenutno hoćemo, čemu trenutno težimo, što je trenutno istinito i najdublje nam pripada. Oba su izbora, izbori iz integriteta, izbori iz istine našeg sadašnjeg trenutka. Oba su izbora ispravna. Svjesni smo da ove dvije tačke u vremenu veže nit koja spaja naizgled nespojivo, da postoji kontinuitet u različitosti…To je naša VJERNOST SEBI.

Integritet je drugo ime za vjernost našoj najdubljoj istini , sada i ovdje. Imati integritet znači ZNATI ko sam sada i ovdje, koje su moje potrebe, prioriteti, namjere, uvjerenja…i POSTUPATI u skladu sa tim. To ne znači da svakog trena svoga života moramo znati što hoćemo, čemu težimo, što cijenimo…Imati integritet znači i imati snagu da priznam sebi da ovog časa možda i nisam u kontaktu sa svojom suštinom…Jer, ne znati precizno i tačno što je moja trenutna istina, takodje je istinito! To su, svima nam dobro poznate faze tranzita, potrage, zbunjenosti. Faze kada ne shvatamo što želimo, kada nam se prioriteti mijenjaju, kada odustajemo od datih zavjeta, jer više ne stojimo iza njih svim svojim bićem….Priznati ih ne znači izgubiti integritet. To samo znači da je naša trenutna suština u formiranju, razjašnjavanju, definisanju…da nekadašnju jasnoću ciljeva i vrijednosti sjenči sfumato sadašnjeg trenutka kroz krizu na poslu, u braku, u odnosu sa djecom… Dati sebi dozvolu za ovaj proces, znači djelati sa integritetom. Ne možemo razumjeti integritet, ako ne razumijemo proces konstantne i sveprisutne promjene.

Zato se inspirisani anđelom februara, zapitajmo svakog februarskog dana što nam je ovog časa našeg života važno, u što vjerujemo, čemu se radujemo … i postupajmo u skladu sa tim…potpuno svjesni da je stalno preispitivanje, stalno osluškivanje sebe izvor istinskog integriteta.

Snežana Radusinović

Kolumnu možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo januara – ZADOVOLJSTVO

januar 2014

Zadovoljstvo je magija prisutnosti, magija duboke povezanosti sa mirisima, bojama, ukusima sadašnjeg trenutka, to je uronjenost u slojevite arome čarobne zone u kojoj se koordinate vremena i prostora ukrštaju u najveći potencijal koji nam je u ovom životu dat, u – “sada i ovdje”. Kada god izadjemo iz ove čudesne zone u koju se stiču naše beskrajne mogućnosti, u kojoj smo neizmjerno moćni, u kojoj zaista istinski živimo, lako i brzo upadamo u zamke nezadovoljstva. Često smo tako lagan plijen za nezadovoljstvo, čudovište koje, poput sedmoglave aždaje iz bajke, za tren proguta sve što mu se ponudi, a opet ostaje vječito, doživotno, neutoljivo gladno …Često svaka radost, svaki uspjeh, svako postignuće ….blijedi u sjenci ideje da smo nekad bili radosniji, uspješniji, bolji …ili da bi tek mogli okusiti pravu radost i uspjeh u nekom zacrtanom budućem scenariju. Često nas žal za prošlim i čežnja za budućim nepogrešivo izvode iz koordinata zadovoljstva…

Zadovoljstvo, otkako je svijeta i vijeka, stanuje na istoj adresi, u “sada i ovdje”. Ono je samo u “sada i ovdje” moguće. U toj tački zlatnog presjeka krije se majdan svih majdana, neiscrpni izvor svekolikog izobilja. To je rudnik zlata na kome svako od nas sjedi svakog dana svog života. To je tajni recept po kome svako od nas svakoga trena može biti alhemičar svoga postojanja. Istinski alhemičar života zna da se zadovoljstvo proizvodi uvijek od elemenata koji su tu, koji su prisutni, koji su nam na raspolaganju…nikad od onih koji se kriju iza sedam mora i sedam gora…

Biti nezadovoljan , znači biti gluv i slijep za ono što već imamo, za ono što kao neotudjivo dobro već postoji u našoj sadašnjosti. Biti nezadovoljan, znači stalno juriti za nečim, stalno se iscrpljivati u planovima, projekcijama, stremljenjima…nikad ne vidjeti i ne čuti ono što nam se samo od sebe nudi.

Biti zadovoljan, ne znači zadovoljavati se malim, svjesno se ograničavati, prestati sanjati, željeti, težiti. Jer zadovoljstvo ne poznaje malo i veliko. Zadovoljstvo vrlo precizno prepoznaje jednostavno ono što nam život sada i ovdje daje. Ono što je prisutno. Ono što je dostupno. Ono što je tu, na domak ruke. Bilo to “veliko” ili “malo”.

Miris cvijeća koji se tako izdašno širi po našim mediteranskim baštama može nas preplaviti zadovoljstvom samo ako smo prisutni za njega, samo ako mu se otvorimo i prepustimo. No, ako usred svoje rascvale bašte sa izgladnjelom čežnjom zurimo u internet sliku tropskih vrtova preplavljenih orhidejama od čije nam ljepote zastaje dah, ispunjeni osjećajem da nam je ta divota daleka, nedostupna, neuhvatljiva…onda smo propustili i orhideje i naše baštensko cvijeće… i šansu da se razbaškarimo u zadovoljstvu sadašnjeg trenutka.

Zadovoljstvo se uvijek skriva u resursu na kome sjedimo. Ono se uvijek samo nudi, najčešće na mjestu na kojem ga nipošto ne tražimo. Ono prosto bode oči i para uši svojom očiglednom, postojanom prisutnošću. Ono poziva da vidimo potencijal onoga što je tu, štagod to bilo. Ako živimo blizu rijeke – pecajmo. Ako smo na vjetrometini – sagradimo vjetrenjaču. Ako smo okruženi zemljom – podignimo baštu. Ako želimo da budemo zadovoljni – osvijestimo resurs našeg “sada i ovdje” i samo ga iskoristimo. Upravo svijest o tome da je sve resurs vodi putevima radosti i zadovoljstva. Čak i onda kada nam naša sadašnjost liči na sve, samo ne na resurse! To dobro razumiju terapeuti koje su lične traume pokrenule da zacjeljuju, najprije sebe, pa onda druge.. Bolesnici koje je bolest pretvorila u prozvodjače organske hrane. Poslovni ljudi koje je otkaz doveo do najkreativnije preduzetničke ideje.

Zadovoljni ljudi znaju tajnu – sve što je dio našeg života ovog trenutka, naš je najdragocjeniji potencijal… Zato se, inspirisani andjelom januara, osvrnimo oko sebe i zapitajmo što nam je to na raspolaganju!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo decembra – MUDROST

mudrost, decembar
Mudrost je uzemljena svjesnost. To je svijest koje izvire iz dubina zrelosti i iskustva, svijest koja se lako pretače u stvarnost. Mudrost je plodna podloga u kojoj klicaju i rastu sve naše dobre odluke i akcije, sva smislena i produktivna djela, svako istinski vrijedno pregnuće i postignuće. Mudrost je poput rastresite crnice, poput humusa u koji se pretvorio život čitave jedne šume. I kao što jedno stablo ne može proizvesti humus, tako ni jedan čovjek ne može proizvesti mudrost. Mudrost je kolektivna kategorija, pamet koja niče iz glave cijeloga svijeta. Na pragu smo mudrosti, kada smo na tragu svog univerzalnog ljudskog identiteta. Kada smo u dodiru sa samom suštinom ljudskosti. Kada smo oslobodjeni od svojih socijalnih uloga, kad skidamo kostime društveno prihvatljivih plesova, kad izmičemo ritualima religije, politike, potrošačkog društva… Kad god smo mudri, zapravo smo duboko povezani sa svojim ljudskim jezgrom.

Mudrost je, zato, i cjelovita i jezgrovita. Mudrost nije znanje. Mudrost je stanje. Stanje dubokog kontakta sa našom unutrašnjom cjelinom i sa cjelovitošću svijeta čiji smo zaokruženi dio.

Mudrost nije isto što i mudrovanje. Kada mudrujemo, otudjujemo se od drugih, izlazimo iz ravnoteže cjeline, stavljamo se u privilegovani položaj nekog ko zna više i može bolje. Kada mudrujemo, vodi nas sitni interes i izvodi nas iz čarobne povezanosti sa drugim ljudima i sa svekolikim svijetom. Kada smo mudri, puni smo tihog, dubokog, spokojnog poštovanja prema svemu i svakome, svjesni da svi imamo svoje mjesto u široj slici, u koordinatama sveobuhvatnosti. Zato su mudre odluke uvijek dobre za sve. One nikoga ne isključuju, one svakoga uvažavaju. Ne možemo postupati mudro i povrijediti drugoga. Mudrost je ljekovita. Ona je melemna i blagotvorna. Ona je, rečeno jezikom modernog doba, inkluzivna. Mudrost se raduje svakome, na njenu su zabavu uvijek pozvani svi.

Mudrost zna da je svako ko nam ulazi u život, svako sa kim dijelimo iskustva, svako ko se nadje na našem putu, zapravo refleksija nas samih na najdubljem nivou. Svi se tako svesrdno i strastveno radujemo sebi sličnima, dušama koje su nam srodne, ljudima koji su nam bliski. Samo se mudri medju nama sa podjednakom strašću raduju susretima i saputnicima koji donose bijes, tugu, bol, razočaranje. Samo mudri medju nama vide da su takvi susreti prilika da pogledamo u svoju nesvjesnost, u svoje neznanje. Samo mudri medju nama shvataju da se u partnerima koji nas odbacuju krije naša vlastita nespremnost da volimo, da se u finansijskim gubicima krije naš podsvjesni otpor prema izobilju, da se u sukobu sa prijateljem krije duboko neprihvatanje sebe. Mudrost je hrabrost da se suočimo, da istražimo sakriveno, da izdržimo nelegodu takvog istraživanja.

Pošto izvire iz cjeline našeg bića, mudrost nije nužno povezana sa intelektom, sa znanjem. Mudro može biti naše srce, mudro može biti naše tijelo, mudra može biti naša duša. Iz svih slojeva našeg postojanja izranja mudrost onda kada su svi naši aspekti spojeni, kada su svi ugošćeni i počašćeni, kada nisu povlašćeni, kada su svi povezani i pozvani na žurku. Zato bi kapiji mudrosti možda najbolje pristajala poruka – ovdje zaboravi sva svoja znanja. Kada dopustimo da ne znamo, kada iščezne strastvena zaljubljenost u naša tumačenja, kada iščili obuzetost našim pretpostavkama, našom verzijom priče … tada smo spremni za mudrost.

Zato, inspirisani mudrošću, andjelom decembra, neznaveno pogledajmo u svoja ovogodišnja iskustva, kao da ih osjećamo prvi put, kao da nemamo već čvrsto formirane stavove, kao da im već nismo nalijepili razne pametne etikete…I budimo otvoreni… Možda nam u krilo padne neočekivan novogodišni dar!

Snežana Radusinović

Kolumnu možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo novembra – RADOST

radost, novembar 2013

Radost je bestežinsko stanje naše duše. Stanje krajnje lakoće, lepršavosti, lebdeće razigranosti. Stanje u kome smo sav svoj teret, unutrašnji i spoljašnji, prepustili tokovima života, vratili ga tamo gdje pripada, tamo odakle smo ga uzeli onog časa kada smo napustili naše prirodno stanje. Radost je naše prirodno stanje, stanje potpune protočnosti, prozračnosti, povezanosti sa sobom, sa drugima, sa životom. Radost je zato beznaporna, ona ne iziskuje nikakvo pregnuće, ona se sa lakoćom obnavlja kao što cvijet sa lakoćom cvjeta, kao sto voćka sa lakoćom zri, kao sto sjeme sa lakoćom pada u zemlju i pušta klice. Radost ne poznaje koncept truda, rada, postignuća. Kao što priroda svakoga dana bez napora stvara ono što milioni pečalbara i trudbenika ne mogu stvoriti za milion godina, tako se i radost, najveća blagodet našeg života, sama po sebi začinje i bez napora nas uvodi u milje i obilje kakvo se trudom i radom ne postiže. Radost je tajna bivstvovanja, a ne djelovanja. Na radosti ne možemo da radimo, u radosti samo možemo da budemo.

Radost je zato himna životu. Nekada veoma glasna, a nekada svečano nijema.
Radost grlena, ciktava, graktava, raspusna, razularena, rastalasana, razgracijana kao uzburkana površina mora…radost tiha, nečujna, spokojna, nepomična, glasna u ćutanju kao morska dubina…. Radosni kliktaj koji se čuje do vrha neba i nemušta radost dna okeana – dva su tonaliteta iste melodije. Govorila ona u visokim ili niskim tonovima, raspjevavala se u glasnim ili jedva čujnim notama, radost je uvijek oda ljepoti života po sebi, života onakvog kakav jeste. Prihvatanje je zato predvorje radosti. Prihvatanje je mjesto gdje ostavljamo sav svoj prtljag iz prošlosti, sav teret sadašnjosti, svu aparaturu za navigaciju budućnosti, sve iluzije da je GPS našeg života isključivo u našim rukama, sve svoje identitete, životne uloge, vrijednosti, uvjerenja. Prihvatanje je svijest o onome što jesmo, o onome što jeste. Kada prihvatimo ono što jeste, ono što jesmo, život postaje čista radost. Nemoguće je ne prihvatiti i biti radostan. Radost je u miru prihvatanja sa svim spoljašnjim i unutrašnjim sadržajima našeg života.

Za radost je zato nevažno čime se bavimo, koliko novca zaradjujemo, sa kakvim smo partnerom u ljubavi, imamo li ili nemamo djecu, pojavljuju li nam se fotografije u novinama, počinju li našim riječima vijesti dana…Radost je jednostavno budnost, svjesnost o čudesnosti postojanja. To odlično znaju svi koji su imali bliski susret sa smrću. Blizina smrti opominje nas da je najveće čudo koje nam se ikada desilo činjenica da smo upošte živi. Ko je ikada izašao iz ljekarske ambulante u kojoj ga je vrebala kobna dijagnoza u blagi smiraj sunčanog dana sa viješću da je sve u redu i sviješću da je život po sebi dragocjeni dar, zna što je istinska radost. Radost slavi čudo života i obrće naglavačke sve naše prioritete. Sve što je inače važno, radosti je nevažno. Sve sto je oficijelno beznačajno, radosti je fundamentalno. Poput “sitnice” koja je istinska vijest svakog našeg dana – činjenice da postojimo, da smo živi!!!

Radost je raj koji nam je u ovom životu dostupan. Svima. Kraljeviću kao i prosjaku, bogatašu kao i siromahu, znalcu kao i neznalici…To je blaženstvo koje nam je svakoga dana na dohvatu ruke…To je pribježište koje nam je namijenjeno kad shvatimo da smo mi sami po sebi nešto više od bilo kog našeg identiteta.To je blagotvorno prihvatilište za sve koji su otkrili da poslovni uspjeh, partnerska ljubav, društvena priznanja, materijalna dobra nisu u nužnoj vezi sa srećom. Možemo biti zadovoljni uspjehom na poslu, mozemo biti ushićeni svojim partnerom, možemo se obradovati dobitku na lutriji…no sve su to samo mogući povodi za radost. Radost u svojoj najčistijoj formi nema uzrok. Radost je ekstaza koja sama iz sebe izvire, sama u sebe uvire, sama se obnavlja…Ona nema korijena van sebe same. Ako ga ima, onda to nije radost. Radost je plod nevezanosti za spoljašnje i unutrašnje okolnosti našeg postojanja.

U savremenom svijetu u kome je čovjek zbunjen i otudjen upravo zbog vezanosti za rezultate, postignuća, uspjehe po društveno propisanim receptima … radost se drznula da bude ničim izazvana. Biti radostan u očima modernog čovjeka pomalo je rizično, jer na pitanje zašto – radost nema nikakav odgovor.

Inspirisani andjelom novembra, drznimo se da budemo radosni bez pokrića i radošću se podsjetimo da postojimo, da jesmo.

Snežana Radusinović

Kolumnu možete čitati na www.monnamagazin.me i na www.lovesensa.rs.

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo oktobra – BUDJENJE

budjenje, oktobar

Budjenje je fokus tačka u kojoj se maglovita snovidjenja prelivaju u vidovitu javu. Budjenje je granična zona izmedju tame i svjetlosti, mjeseca i sunca, noći i dana. Budjenje je postepeno pretvaranje sna u stvarnost. U tom procesu budjenje nije opoziv sanjarenja i snijevanja. Ono u sebi nosi integrisane snove, snove osvijetljene svjesnošću, snove koji su sa razumijevanjem pogledali u sebe. Ne kaže se uzalud – pametnije je jutro od večeri. Jutro je pametnije od večeri jer u sebi sadrži mudrost noći. Istinski smo budni kada se prisjećamo noći i pozivamo se na bogate darove tame, bile to noćne more ili najbezbrižnije maštarije. Jutro je bistro i jasno upravo zato što u sebi i sadrži i nadilazi noć. Ako smo se probudili iz iluzije da je naše partnerstvo još ispunjeno ljubavlju i bliskošću, upravo će pozivanje na tu iluziju biti temelj rastajanja ili novog zbližavanja i sastajanja. Ako smo se probudili iz straha da nas partner ne voli, upravo nas pozivanje na taj strah može otvoriti da osjetimo partnerovu ljubav. Istinsko budjenje nikad ne odbacuje snove, kao što istinski novo nikad ne odbacuje staro. Ono samo ima jasnu svijest gdje san prestaje, a gdje počinje stvarnost.

Budjenje zato ima savršenu dioptriju. Budne oči su pronicljive i prozorljive.. Sve što bi nam inače promaklo ili se učinilo nevažnim, sve što bi moglo biti zamućeno našim maštarijama i projekcijama, postaje vidljivo, jasno, očigledno, važno. Stvarnost pod budnim pogledom blista u svojoj punoći, slojevitosti, bogatstvu, u svojoj komleksnosti i kompletnosti. Tamo gdje je slika realnosti bila režirana košmarom naših strahova ili našminkana našim sanjalačkim željama, budjenje donosi ljekovoti iskorak u istinu. Bilo da se budimo iz noćne more u istinu olakšanja ili iz samozavaravanja u istinu bola i povrijedjenosti, budjenje nam uvijek donosi iscjeljujući potencijal.

Budjenje je predvorje budnosti. Budnost je punoća svih naših potencijala u sadašnjem trenutku. Potpuna zaokruženost svega što trenutno možemo. Totalna pripravnost svih naših kapaciteta. Cjelovitost iz koje svaka situacija prirodno izvlači najbolju moguću reakciju. U stanju budnosti nemoguće je napraviti grešku. Kao što udar nepogrešivo nadje iskru u kamenu, kao što pčela nepogrešivo namiriše nektar u cvijetu, kao što klica nepogrešivo probija koru zemlje, a ptica opnu jajeta, tako čovjek u stanju potpune budnosti nepogrešivo reaguje na svaki podsticaj iz spoljnjeg svijeta. Jer budnost je najdublja, instiktivna povezanost sa istinom našeg tijela, srca, uma i duha.

Na putu ka budnosti, budjenje je neprocjenjivi blagoslov. To je prvi i odlučujući korak iz starog u novo, to je ona tačka na spirali promjena koja krug pokreće za sprat više.Tamo gdje nismo budni u našem zivotu, krug se reciklira, mi se vrtimo u njemu, on se vrti u nama, uvijek po istoj utabanoj putanji, po stazama vec vidjenog. Tamo gdje nismo budni u našem životu, ili tamo gdje je život usnuo u nama zaboravivši svoje izobilje, zarobivši se u male, predvidive scenarije, tamo nam se stalno ponavljaju iste situacije. Pojavljuju se prijatelji sa kojima imamo uvijek ista iskušenja i probleme, pojavljuju se partnerstva koja, kao po receptu, ponavljaju iste šeme, dolaze bolesti koje smo već bolovali, poslovni problemi koje smo već s mukom rešavali. Naša vlastita nebudnost se reciklira …glumci i scena su različiti, skript je isti.

Tamo gdje smo budni, krug se dolaskom na polaznu tačku uzdiže na novi nivo, on se iz ravnine ponavljanja uzdiže u spiralu promjena, i odjednom, u život nam ulaze nova iskustva i nema više tjeskobnog pitanja – zašto mi se ovo dešava po ko zna koji put. Odjednom je tako zanimljivo živjeti, iako ne znamo što nam daje svaki novi dan. Nova ljubav nije repriza stare, poslovni izazovi nam donose nova pitanja i nove lekcije, stare bolesti zacjeljuju, drugačiji prijatelji nas očekuju…

Iz kakvog god sna da se budimo ovih dana, bili to strašni košmari, slatka sanjarenja i maštarije ili delirijum u kome nam se najludji prizori lažno predstavljaju kao najistinitija realnost, ne ljutimo se na utvarnost šarenih sličica niti na stvarnost koja se budjenjem razotkriva. Inspirisani andjelom oktobra, budimo svjesni da budjenje, učinilo nam se ono u prvi mah prijatnim ili neprijatnim, uvijek predstavlja kvalitativni iskorak naprijed, u novo, u smislene procese razvoja i promjena.

Tekst možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo septembra – OŠTROUMNOST

ostroumnost, septembar

Oštroumnost je precizni laser koji nepogrešivo vuče rez po tankoj liniji suštine. To je rez koji se povlači iz suštine našeg bića, lako, bez napora, bez greške, bez potrebe da dva puta mjerimo, da bi jedanput sjekli. Umjesto da se rasplinjava po šarolikoj površini dogadjaja i situacija, oštroumnost se sa fokusom hirurga usmjerava u dubinu, u samu srž našeg iskustva. Oštroumnost zna da iza šarenih kulisa pojavnog ono što izgleda slično može biti suštinski različito, a da se sušte suprotnosti mogu razotkriti kao duboke sličnosti. Izoštren um zna da, što bi rekao pjesnik, “tanana tkanja često vode u duboka oranja”. Oštroumnost zato odolijeva zavodljivom šarenilu i raskoši pojavnog svijeta. Oštar um gleda kroz … To je um koji ne nazire, već proniče i prozire. Prozorljivost i pronicljivost oštrog uma poput čarobnog štapića rastvaraju zgusnutost najbogatije priče u najjednostavniju matricu.

Ovakav um ne oštri se knjigama, znanjima, intelektualnim vještinama… Naprotiv, možda ga sječivo analize i sinteze, indukcije i dedukcije, samo omamljuje i otupljuje. Oštroumnost je umnost višeg reda. Umnost čija oštrica blista u dubinama meditativne tišine, u spokoju tihovanja, u dubokoj umirenosti i utišanosti intelekta.

Oštroumnost zato nije samo mentalna katerogija. Oštar um zahtijeva cjelinu našeg bića. On traži izoštrena čula, savršenu percepciju izbrušenu stalnom budnošću, stalnom prisutnošću u sadašnjem trenutku. Naoštren um traži emotivnu dubinu i bistrinu. To je svetionik duboko usidren u emotivni i duhovni mir, u unutrašnju uskladjenost i harmoniju. Oštroumnost je kapacitet da iz naše unutrašnje cjelovitosti, iz suštine našeg bića, lako proziremo suštinu života i svijeta.

Oštroumnost je veoma svedena u svom izrazu. Ona se ne razbacuje riječima, ne kiti se retoričkim ukrasima, ne gubi se u detaljnim objašnjenjima i obrazloženjima. Ona je uvijek kratka i jasna. Gotovo nemušta. Oštroumna procjena uvijek staje u nekoliko riječi. Cjelodnevna detaljna priča kojom ćemo najboljoj prijateljici do tančina opisivati najnoviju svadju u partnerskom odnosu pod oštricom našeg uma rastvoriće se u par suštinskih riječi – recikliranje starog bijesa … prikriveni obračun sa roditeljima … neprihvatanje partnera onakvog kakav zaista jeste…
Zašto se onda tako strastveno trošimo u raspredanjima i prepričavanjima, zašto tako predano rasipamo svoju energiju po površini, zašto se ne prepustimo ljekovitom pogledu po dubini, zašto zatupljujemo ono što bi trebalo da izoštrimo?

Ljekovita pronicljivost i sažetost oštroumnosti nenametljivo se nudi kao blagotvorna alternativa, svaki put kada se zagrcnemo od priče, kada ogreznemo u detaljnu analizu, kada se pogubimo u razlivenim, površinskim tokovima.

Zbog svoje svedenosti, sažetosti, zbog svog minimalizma oštroumnost je ne samo umijeće poniranja i proziranja, nego i suptilnog razdvajanja i razlikovanja. Oštar um ne razdvaja samo žito od kukolja. Oštroumnost se bavi još finijim razaznavanjima. Ona razlučuje skoro nevidljive razlike, razgraničava bliske teritorije…Ona nas na našim prekretnicama navigava da skrenemo lijevo, a ne desno, da odaberemo ovog, a ne onog partnera, da udjemo u ovaj, a ne u onaj posao, da se posvetimo ovoj, a ne onoj duhovnoj praksi.

Inspirisani andjelom septembra, izoštrimo svoj um i pogledajmo u srž svakog septembarskog dana i rukovodimo se u svojum odlukama i izborima suštinom ispod pojavnog šarenila.

piše: Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo avgusta – POVJERENJE

andjeo avgusta

11.08.2013, Podgorica

UPUTSTVO ZA ČITANJE TEKSTA:

Kada se juče u najavljeno vrijeme nije pojavio tekst koji svakog 10-og u mjesecu pišem i objavljujem o andjelu mjeseca, šta ste prvo pomislili?

Šta vam najprije pada na pamet kada život izadje iz svoje kolotečine, kada nestane udobnost ispunjavanja vašeg očekivanja, ugodnost rituala i rutine na koju ste navikli?

O čemu god ste juče razmišljali pitajući se zašto teksta nema, šta god ste osjetili, kakva god da vam se slika tim povodom pojavila – dragocjena je informacija o vama samima i može vam biti odgovor na pitanje koliko zaista imate POVJERENJA u život…

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

Povjerenje je pomirenje sa neospornom istinom da u životu nema sigurnosti. Da su svi naši rituali, naše navike, utabane staze, ugovoreni odnosi, od partnerskih do poslovnih – čista iluzija. Uzaludni pokušaj da simuliramo ono čega nema, da svojoj strahovima namučenoj duši ponudimo izvijesnost. Povjerenje je prihvatanje neizvijesnosti, nepredvidivosti, neukrotivosti života koji se migoljavo izvlači iz svih naših mehanizama kontrole, koji odolijeva našoj ambiciji da se obezbijedimo, da se osiguramo, da se zaštitimo … Povjerenje je prihvatanje činjenice da se “projekti” koje gradimo godinama, prijateljstvo, roditeljstvo, partnerstvo, mogu srušiti u trenu, kao kula od karata. Kula za koju smo sami sebi izdali lažni garantni list. Povjerenje je pristajanje na to da garancija nema. Povjerenje je i vjerovanje da u svijetu bez garancija možemo biti spokojni i srećni poput plesača na vrhuncu plesne ekstaze.

Jeste li nekada plesali sa povezom na očima? Jeste li ikada poneseni talasom nadahnjujuće muzike plovili po parketu ne znajući gdje vas vodi svaki sledeći korak, bez straha hoćete li se okliznuti ili sudariti sa drugim plesačima koji takodje ne znaju kuda ih tijelo obuzeto ritmom vodi?
U uzbudljivoj avanturi šamanskog trans-plesa gdje desetine učesnika nošenih zvucima plesom izražavaju – žalost ili radost, moć ili nemoć, ekstatičku uznesenost ili ravnodušnost … ushićenje, prosvjetljenje, pomračenje … kao dragocjen dar, kao nagrada za prihvaćeni izazov, kao cjeloživotni blagoslov trans-plesača često sačeka – povjerenje. Kada zbog poveza na očima ne vidite ništa, ni najmanji tračak svjetlosti, ni najtananiju siluetu, ni najneznatniji trag spoljašnjeg svijeta… povjerenje je jedini putokaz. U bespuću nesigurnosti putevi se sami kazuju povjerenju … Povjerenje je rešenje kada nema više ničega što bi vam moglo navigavati putanju…

Kada sam prvi put uplesala u neprozirnu tminu nepoznatog, paralisana strahom od svakog svog pokreta, od svakog sudara, od bolnih udara … prestravljena čak i nježnom, prijateljski nastrojenom rukom koja me srela u tami i blago pogladila … nisam ni slutila da ću u dubinama mrklog mraka otkriti svjetlost, da ću usred uskovitlanih strahova otkriti prepuštanje, da ću u zastrašujućoj nedodjiji u koju se kontrola ne usudjuje da kroči – otkriti povjerenje. Povjerenje je jedino što nam ostaje tamo gdje je kontroli zatvoren svaki put. Povjerenje je ljekoviti unutrašnji kompas koji nas usmjerava onda kada zabasamo, zalutamo, kada se izgubimo. Povjerenje je jedini izlaz kad valja ploviti bez navigacije, bez ikakve infomacije iz spoljnjeg svijeta. Povjerenje nam je najpotrebnije onda kada smo najizgubljeniji. U potpunoj izgubljenosti, u najmrklijem mraku, u najtamnijoj noći naše duše … iskri povjerenje.

Povjerenje se, baš kao i ples, može vježbati, njegovati, usavršavati. To najbolje znaju trans-plesači koji se, što više plešu, sve lakše kreću kroz mrak nepoznatog. Unutrašnja uskladjenost nepogrešivo vodi spoljašnjem skladu. Iskusni trans-plesači mogu satima da igraju, a da se nijednom ne sudare sa drugima, ne videći pritom ni prst pred okom. Ples u ritmu povjerenja vodi razigranoj, protočnoj, radosnoj lakoći, i apsolutnoj harmoniji, iznutra i spolja.

Zato, stavimo na oči povez povjerenja.
Zatvoriti oči u povjerenju ne znači povući se i pobjeći od stvarnosti. Oči zatvorene u povjerenju vidovito gledaju u nematerijalno, u realnost višeg reda, u suštinu svake naše situacije i problema. Oči u povjerenju zatvorene vide dalje i više od očiju razrogačenih u strahu. Oči sa povjerenjem naviknute na pomrčinu neizvijesnosti … prirodno će nas povesti do rešenja najtežeg problema.

Inspirisani andjelom avgusta povjerimo se nepredvidivosti i nesigurnosti života. Izgleda da nam je to najsigurniji put.

Snežana Radusinović

Tekst o andjelu Povjerenja možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo jula – PUŠTANJE

pustanje, jul

Da li vas je nekada snašla situacija koja prevazilazi vašu pamet, iskustvo, spretnost … u kojoj ste probali da uradite sve što znate i umijete bez trunke uspjeha, bez tračka nade u promjenu, bez i najmanje, najneznatnije naznake da je rešenje na pomolu? Situacija u kojoj ste sve pokušali, u kojoj ste posegli za svim mogućim strategijama, znanim i neznanim, sopstvenim i tuđim, onima koje savjetujete drugima, onima koje su vam došle kao savjet. Situacija u kojoj vam se cijelo tijelo grči od napora da se nešto preduzme, učini, pokrene … a ruke se napregnuto, djelatno, udarnicki stežu u pesnicu, u imperativ – nešto moramo uraditi.

Dok se zasukanih rukava, spremni na akciju hvatamo u koštac sa problemom po ko zna koji put, na način za koji vjerujemo da je nov i spasonosan, rijetko nam pada na pamet da probamo da – ne radimo ništa, da dignemo ruke, da se predamo, da zastanemo u nedjelanju, da za trenutak samo budemo, i da u potpunoj, neaktivnoj, spokojnoj prisutnosti pustimo sva svoja „rešenja“, sve planove, nade, pretpostavke, očekivanja, sva prošla iskustva. U ruke koje su pustile svoje napore i zadatke i šake naizgled bespomoćno otvorene u svojoj neznavenoj nepreduzetnosti – može nam, gotovo niotkuda, samo od sebe, ničim prizvano, ničim zasluženo – doletjeti rešenje.

Puštanje je, po mom osjećaju, svjesno putovanje u prazninu, to je čin pročišćujućeg oslobađanja, to je dozvola da sve što nosimo u sebi, možda samo nekoliko trenutaka ili čitav svoj život, slobodno oteče od nas, izadje, ispolji se … ostavljajući u nama prazan prostor koji svojom čistotom i ogoljenošću prirodno priziva tačno ono što nam treba. Kada je naša nutrina zakrčena starim pričama, potisnutim emocijama koje su čekajući pogodan trenutak što nikad nije stigao ostale zatomljene u nama, uhodanim reakcijama koje se zaodijevaju raznim formama, ali recikliraju istu matricu … onda se i sami vrtimo u krug, po šemi onoga što u sebi nosimo, uzalud se trudeći da iskoračimo iz starog… Akcija se zatvara u kavez bez izlaza, što god da uradimo – promjene nema. Grčevito se držimo poznatoga, strahujući da ćemo ostati praznih ruku na ledini, na vjetrometini, bez potpore, bez rešenja. Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.

Puštanje je stanje lake protočnosti podstaknute dozvolom da sve što je u nama, osjećanja, vjerovanja, ubjedjenja, sjećanja, slutnje, očekivanja … može slobodno da ispliva na površinu, da se odlije, da oteče … oslobadjajući nas za svježe prilive, za nepoznato, neistraženo, neisprobano. Otpustiti znači otvoriti se za novo, znači prosto odškrinuti vrata kaveza, dozvoliti zlatnoj ptičici naših omiljenih rešenja, naših „savršenih“recepata, „pobjedničkih“ taktika …da nas napusti, da se raskrili, da ode… Jer tek kada pustimo vrapca iz naše ruke, možemo se nadati golubu sa grane.

Pustiti nije isto što i odustati.Odustajanje je praznina koja je sama sebi cilj. Puštanje je praznina koja prirodno teži ponovnom ispunjenju. Odustajanje je dizanje ruku u nevjerici. Puštanje je ruka otvorena u povjerenju, podržana vjerom u život, u ljude, u dobre ishode.
Odustati znači ne nadati se ni vrapcu ni golubu. Pustiti znači otvoriti se za sve ptice ovoga svijeta.

Inspirisani andjelom jula pustimo sve što treba da ode. Podržani povjerenjem u dobre ishode, u ljude, u život … pustimo.

Snežana Radusinović

Tekst možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo juna – RAVNOTEŽA

ravnoteza, jun

Ravnoteža je zlatna tačka pomirenja u kojoj se svi polariteteti ovoga svijeta
u miru sastaju, spajaju i spokojno zaboravljaju sve što ih razdvaja. Svjetlost i tama, noć i dan, plima i osjeka, ljubav i mržnja, krivica i oprost, kletva i blagoslov…suprotnosti koje se sa čudjenjem gledaju preko provalije nepremostive razlike, bez trunke razumijevanja za naličje svog lica … u ravnoteži se zapravo upoznaju, zbližavaju, sabiraju. Ravnoteža je zato zbir krajnosti. Zbir koji tihujući trijumfuje nad galamom, vikom, drekom, burom, dramom polariteta. To je tačka u kojoj su se ekstremi smirili, pribrali, sabrali otkrivajući paradoksalnu istinu da je manje – zapravo više.

Kada ste zadnji put vodjeni bijesom bili bezrezervno sigurni da ste baš vi u pravu u nekom sukobu ili sporu? Kada ste poslednji put u slijepom obožavanju povladjivali svakoj riječi voljene osobe? Kada ste se u naletu vrednovanja i osude zaklinjali da se vama nikad, ama baš nikad , ne može desiti da postupite ovako ili onako? Kada god strastveno osudjujemo i optužujemo druge i kad god ih nadahnuto branimo i opravdavamo, kad god smo na zahuktalom talasu krajnosti i ekstrema, po definiciji smo daleko od istine. Već i sami naboj kojim treperimo, poput nepogrešivog alarma, upozorava da se zavaravamo. Tek u spokoju i smiraju, mudrosti i mjeri ravnoteže … stvarnost se ukazuje onakva kakva zaista jeste. Zato je ravnoteža zavičaj mira i jasnoće. U ravnoteži je sve jasno kao dan. Kao što sunce spokojno blista na čistom nebu tačno u podne, podjednako udaljeno od zavodljive drame izlaska i zalaska, svitanja i sumraka, tako ravnoteža mirnom, pribranom, sabranom jasnoćom otkriva ono što jesmo, ono što jeste.

Ravnoteža je tačka u kojoj se klatno, prethodno zaljuljano do svojih krajnjih granica, konačno vratilo sebi. To je izvorište na koje se uvijek vraćamo nakon što smo, kao u bajci, tražili sve za čim nam duša čezne u najdaljim daljinama, iza sedam mora i sedam gora. To je svjesnost da je sve što nam treba i što nam je ikada trebalo – već tu.

Težiti ravnoteži ne znači izbjegavati polaritet. Upravo nas iskorak u polaritet po pravilu priprema za ravnotežu. Zato je dobro i zdravo dozvoliti sebi da se razbijesnimo, da vrednujemo, da osudjujemo, da mrzimo i volimo, okrivljujemo i opravdavamo… Tek tada nas tokovi života vode od periferije ka centru. Ravnoteža zato nikad nije polazište. Ravnoteža je uvijek ishodište. Biti u ravnoteži, znači dobro upoznati, iskusiti, istražiti sve svoje polaritete.

Kada god nas tokom mjeseca juna život zavede na put burnih osjećanja i stanja, kad god nam se naše krajnosti zajapureno, zažareno, usijano zakunu da one i samo one imaju pravo da postoje, sjetimo se Ravnoteže, andjela ovog mjeseca.

Snežana Radusinović

Kolumnu možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo maja – PRIHVATANJE

andjeo maja

Prihvatanje je svesrdno DA kojim smo spremni da cijelim svojim bićem uzvratimo na sve što nas zadesi na našem putu. Prihvatanje je mir sa svime u nama i sa svime van nas. To je odsustvo svakog otpora, nulta tačka iz koje izvire bezrezervna dobrodošlica svekolikom iskustvu. Prihvatanje je bistrina koja se ničim ne da zamutiti, dubina koju nijedna bura neće zatalasati, vedrina koju nijedan oblak ne može zamagliti… Prihvatanje je spremnost da svaki, pa i najbolniji trenutak primimo i prigrlimo i da sa ljubavlju pogledamo u njegovu suštinu. I da se ogledamo u njoj.

Prihvatanje spokojno plovi dubinama našeg sopstva, izmičući udicama naših misli. Tamo gdje su misli uzvrpoljene, uzvrzmane, uskovitlane …nema nirvane prihvatanja. Misli neumorno pletu mrežu u kojoj smo stalno i lovac i ulovljeni. Misli nam uporno kroje kapu pod kojom se stalno roje brige i nemiri. Misli vješto vode vrzino kolo u kome se vitlamo i vrtimo do besvijesti. Opčinjene i opijene našim željama, misli uzalud jure zlatne ribice. Tek nam u spokoju prihvatanja postaje jasno da se sve želje ispunjavaju tamo gdje sve prihvatamo.

Koliko vam se puta desilo da u očajnickom otporu nekoj situaciji ili osobi samo uvećavate njenu moć ? Da u pokušaju da izbjegnete bolno iskustvo samo dublje tonete u bol ? Da u opsesivnom bježanju od problema idete direktno u slijepu ulicu ? Neprihvatanje na magičan nacin umnožava muku.

Prihvatanje nije isto što i pristajanje na muku. Ono nema u sebi ravnodušnost i malodušnost odustajanja. Prihvatanje je punoća naše duše u akciji. To je svjesnost da sve što vidim ispred sebe predstavlja dio mene, da je svaki dogadjaj materijalizacija moje duše i da mi služi kao ogledalo.
Kad god se upecamo u ludilo dnevne drame, u brige, sukobe, mentalne programe, vrednovanje ljudi i dogadjaja … ljekovito je zapitati se koji se neprihvaćeni dio mene materijalizuje u prepreke, konflikte, probleme. Koji me dio moje duše sa čežnjom gleda kroz “spoljašnje” probleme i strpljivo čeka da bude zavoljen, prigrljen, prihvaćen? Šta u sebi poričem i opozivam svadjajuci se sa svojim djetetom? Šta u sebi gušim optužujući svog partnera? Čega se svoga odričem odbijajući zadatak na poslu? Ova nas zapitanost često vodi prihvatanju, a prihvatanje nestanku “problema”.

Prihvatanje ima čarobnu moć zagrljaja! Ako ste ikada svim srcem zagrlili nekoga ko je ljut na vas, onda znate da ljutnja, grč, bijes, otpor čudesnom brzinom nestaju u blagosti, bliskosti i budnosti zagrljaja!

Zato, inspirisani andjelom maja, prigrlimo svakoga dana sva naša iskustva, svjesni da nam prihvatanje može postati ljekovita raskrsnica i prekretnica.

Snežana Radusinović

Tekst možete čitati i na www.monnamagazin.me i na www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo aprila – INTEGRITET

andjeo aprila

Integritet je mjesto susreta mnogostrukosti i jedinstvenosti, beskonačnosti i jednog, to je mjesto gdje se bezbroj naših lica, bezbroj verzija onoga što jesmo stapa u jednu cjelinu, koja objedinjuje, obuhvata, sažima to raskošno mnoštvo. Integritet je tačka spoja, presjeka, to je zajednički imenitelj, to je crvena nit naše osobenosti koja krivuda kroz razudjenost naše prirode, naših iskustava, naših uvjerenja i vrijednosti. Integritet je jednom riječju naša cjelovitost. To je zaokruženost onoga što jesmo u ovom trenutku, sada i ovdje. To je rog koji sadrži i nosi naše trenutno izobilje. To je okvir koji obrubljuje često protivrečne panorame naše unutrašnjosti, koji umiruje naše uspone i padove, to je obala koja uramljuje naše plime i osjeke.

Imati integritet ne znači ne mijenjati svoje stavove, odluke, vrijednosti…ostati nepokolebljivo isti, odoljeti preobilju iskustava i situacija i nikad se ne preispitati…
Integritet nije kompaktna, neporozna, vremenom i tokovima života neoboriva i nepromjenjljiva kategorija. Naprotiv, integritet je živo, pokretljivo, promjenjljivo, kolebljivo, migoljavo jedinstvo onoga što jesmo u svakom trenutku našeg života. Integritet je podložan promjeni, kao što je naše tijelo podložno starenju. Kada nam naša baka, smješkajući se licem izoranim brazdama vremena, sa ponosom pokazuje pohabanu fotografiju svoje mladosti i svježine, mi nekako znamo da postoji nevidljiva nit koja povezuje jedru djevojku na crno- bijeloj fotografiji, tek dovedenu nevjestu u crnogorskoj nošnji, sa milom staricom koju tog časa gledamo pred sobom. Mi nekako znamo da oči koje iskre pod vijencem teške pletenice i ove koje nas s ljubavlju gledaju ispod sijedih pramenova, pripadaju jednoj te istoj osobi. Svjesni smo da postoji kontinuitet u različitosti, nit koja spaja naizgled nespojivo…

Integritet je referentni okvir za nas, za ono što jesmo, za naše unutrašnje bogatsvo, za sve ono što želimo, možemo, hoćemo, sve o čemu sanjamo, sve čemu stremimo, sve što namjeravamo. Referentni okvir za integritet je uvijek sadašnji trenutak. Sadašnji trenutak je jedini kompas našeg integriteta, jedina orijentacija za ono što jesmo. Da bi djelovali sa integritetom moramo se zapitati – što želim, hoću, mogu ….ovoga trena, koje su moje vrijednosti, koja obećanja ovoga časa dajem drugima i sebi… Ako smo u zanosima prve ljubavi sebe za sva vremena obećali svom partneru, učinili smo to iz svog integriteta, iz najdublje suštine onoga što smo bili tog trenutka, iz ljubavi kojom je do prelivanja bila ispunjena naša čaša. Ako dvadeset godina kasnije, sa istog mjesta svoje duboke suštine, završimo taj isti partnerski odnos, ne znači da smo izgubili integritet… Naša unutrašnja istina je dvadeset godina starija, baš kao naše vlastito lice, i u skladu sa onim što smo sada, raskidamo davno dati zavjet, ali ostajemo vjerni onome što trenutno jesmo, što trenutno hoćemo, čemu trenutno težimo, što je trenutno istinito i najdublje nam pripada. Oba su izbora, izbori iz integriteta, izbori iz istine našeg sadašnjeg trenutka. Oba su izbora ispravna. Svjesni smo da ove dvije tačke u vremenu veže nit koja spaja naizgled nespojivo, da postoji kontinuitet u različitosti…To je naša VJERNOST SEBI.

Integritet je drugo ime za vjernost našoj najdubljoj istini , sada i ovdje. Imati integritet znači ZNATI ko sam sada i ovdje, koje su moje potrebe, prioriteti, namjere, uvjerenja…i POSTUPATI u skladu sa tim. To ne znači da svakog trena svoga života moramo znati što hoćemo, čemu težimo, što cijenimo…Imati integritet znači i imati snagu da priznam sebi da ovog časa možda i nisam u kontaktu sa svojom suštinom…Jer, ne znati precizno i tačno što je moja trenutna istina, takodje je istinito! To su, svima nam dobro poznate faze tranzita, potrage, zbunjenosti. Faze kada ne shvatamo što želimo, kada nam se prioriteti mijenjaju, kada odustajemo od datih zavjeta, jer više ne stojimo iza njih svim svojim bićem….Priznati ih ne znači izgubiti integritet. To samo znači da je naša trenutna suština u formiranju, razjašnjavanju, definisanju…da nekadašnju jasnoću ciljeva i vrijednosti sjenči sfumato sadašnjeg trenutka kroz krizu na poslu, u braku, u odnosu sa djecom… Dati sebi dozvolu za ovaj proces, znači djelati sa integritetom. Ne možemo razumjeti integritet, ako ne razumijemo proces konstantne i sveprisutne promjene.

Zato se inspirisani anđelom aprila, zapitajmo svakog aprilskog dana što nam je ovog časa našeg života važno, u što vjerujemo, čemu se radujemo … i postupajmo u skladu sa tim…potpuno svjesni da je stalno preispitivanje, stalno osluškivanje sebe izvor istinskog integriteta.

Snežana Radusinović

kolumnu možete čitati na www.monnamagazin.me i na www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo marta – POVJERENJE

povjerenje

Povjerenje je onaj tihi unutrašnji glas koji nam u najtežem našem danu šapuće da će sve biti dobro i da nam život, ma kakve spoljašnje okolnosti nam donosio, pruža ruku saradnje, radeći sa nama i za nas. Povjerenje je skoro nevidljivi tračak svjetlosti u našoj najmračnijoj noći, to je iskra koja klija usred najgušće tame, to je svijest da sve što nam se dešava ima SMISAO. Povjerenje je i pristajanje da smisao ne možemo da sagledamo kad god poželimo, sada i odmah, onako kako to razum diktira i hoće. Povjerenje je radoznali upitnik koji ZNA da odgovore valja sačekati i da će oni stići u pravom trenutku.To je unutrašnje znanje višeg reda… znanje koje se ne stiče u školama, znanje koje nam ne donose knjige, znanje koje nam nijedan učitelj, ma kako prosvijetljen i dubok, ne može dati.

Povjerenje spava najdubljim snom ispod svih naših strahova, malih i velikih, onih koji se povampire u noćne more i razmahnu da nas poharaju na prepad i u trenu, kao što vatra za čas proguta sve pred sobom, onih koji nas gotovo neprimijetno i nečujno podrivaju svakodnevno, kao tiha, istrajna, mirna voda koja brijeg roni.Tamo gdje caruju strahovi, povjerenje spava, tamo gdje povjerenje bdi, strahovi uzmiču kao aveti koje se plaše svjetlosti svitanja.

Strahovi su uvijek NAORUŽANI. Pod punom opremom raznih pretostavki i scenarija, strahovi navode čitav život na svoju vodenicu. Svi odgovori su unaprijed poznati. U svemu postoji razlog za strah. Za partnera koji je bio povrijedjen, svako sledeće partnerstvo je – potencijalna povreda, za roditelja bolesnog djeteta, svaki djetetov korak je – potencijalna opasnost, za prijatelja koji je bio iznevjeren, svako novo prijateljstvo je – potencijalna izdaja…Strah svaki dogadjaj sa lakoćom pretvara u svoju ekskluzivnu pozornicu.

Povjerenje GOLORUKO i spokojno ide u susret životu svjesno da se sve dešava sa svojim razlogom, kakav god to razlog bio, jer povjerenje je puno poštovanja za sve razloge ovoga svijeta. Ono je radoznalo i zapitano, ono osluškuje sve potencijalne odgovore… Skripta nema, niti pretpostavki koje nam samo zamagljuju pogled, život se otvara ispred nas, bogat, izdašan, neiscrpan u svojoj punoći, u totalitetu svojih scenarija…Sve je moguće i sve je dobrodošlo u naše iskustvo, nema ekskluzivnih ugovora…

Povjerenje je, po mom osjećaju, duboko povezano sa SMISLOM. Imati povjerenje u život, u ljude, u dobre ishode …znači otvoriti se za smislenost našeg postojanja, znači vjerovati da nismo slučajno ovdje i da svako od nas ima vlastitu svrhu. Upravo je smisao uporišna tačka za koju se povjerenje hvata u odsudnim i nekad, na prvi pogled, beznadnim, bezizlaznim situacijama. Smisao je sidro koje uzemljuje povjerenje u trenucima kada razumu izgleda da svi brodovi tonu, da je sve nepovratno izgubljeno…Jer kada nam spoljašnji tok dogadjaja nimalo nije po volji, upravo premisa da baš to iskustvo ima smisleno mjesto u široj slici našeg života, postavlja temelj povjerenju.Upravo premisa o smislu SVEGA što jeste naš život otvara vrata povjerenju i podstice naš iskorak u nepoznato…Imati povjerenja znači POVJERITI SEBE životu u beskrajnom bogatstvu njegovih varijacija, znači znati da nam sve što nam ide u susret smisleno služi, znači umjeti sačekati da nam se smisao te službe sam kaže na pravom mjestu, u pravo vrijeme.

Pravo je vrijeme i pravo mjesto za andjela Povjerenja, zato se, povjerenjem vodjeni, otvorimo za sva naša martovska iskustva, kakva god ona bila!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo februara – PODRŠKA

andjeo februara

Jeste li se nekada iscrpjeli, umorili, istrošili podržavajući svoje bližnje, pokušavajući da im pomognete svojim znanjem, saosjećanjem, iskustvom, novcem, prisutnošću, mudrošću, radošću…šta god ste imali da ponudite? Jeste li nekada bili ljuti što oni ne vide vaše davanje, ne cijene ga i ne koriste? Jeste li ikada u dubini duše zamjerili partneru i prijatelju što je nezahvalan za svu pruženu podršku?

Podrška je, po mom osjećaju, u svojoj najčistijoj formi stanje totalne lakoće…To je lako pružena ponuda u ruci koja ne očekuje ništa zauzvrat.To je ljubavlju ispunjena prisutnost za blisko nam biće puna svijesti da to biće SAMO mora da napravi odlučujući korak.To je svjesnost da nam nije data moć da živimo za druge i umjesto drugih…Kao što suncu nije data moć da cvjeta za biljku, niti da raste umjesto nje. Sunce zna da je samo isijavanje svjetlosti, samo stanje tople, zračeće prisutnosti, samo tiho, istrajno blistanje blagodetno za sve biljke ovoga svijeta koje će PODRŽANE i ozarene SAME pustiti svoje mlazeve u visine, SAME razgranavati svoje korijene, SAME donositi izdašne cvjetove i plodove.

Kada god smo umorni, nezadovoljni, zabrinuti podržavajući druge, kada god nas ovaj proces iscrpljuje i troši, tada zapravo i nismo u stanju podrške. Umor, nezadovoljstvo, briga, po pravilu su znak da “PODRŽAVAJUĆI” prijatelja, partnera, dijete zapravo razrešavamo neku SVOJU ličnu, nerazriješenu priču..Priča o podršci samo je pozornica na kojoj se naizgled odvija drama našeg djeteta, partnera, prijatelja, a koja iza kulisa krije našu vlastitu dramu. Pod velom podrške drugome mi zapravo podržavamo sebe u nekom nezavršenom, nazacijeljenom, još uvijek aktivnom procesu. Zato se, podržavajući, bez obzira na svekoliko izobilje naših ponuda, osjećamo umornim, a oni koje podržavamo savijaju se pod teretom dobijenog “dara”.

Kada smo opušteni i spokojni podržavajući druge, kad nam u srcu istrajava mir i povjerenje u dobre ishode usred uzburkane “strahote” koja je snašla naše bližnje, tada smo u stanju suštinske podrške. Mirni smo, jer znamo da drama na pozornici nije naša, puni smo povjerenja, jer znamo da će dijete, partner, prijatelj SAMI naći izlaz iz SVOJE slijepe ulice. I što god da damo iz takvog stanja – osjećanje, misao, mudro pitanje, toplinu dodira ,ili čak samo nijemu, ćuteću, prihvatajuću prisutnost…biće melemno, blagodetno, ljekovito.Podržavajući, dajemo lako i bez napora, oni koje podržavamo sa lakoćom primaju dar koji je zaista njima namijenjen.

Magija podrške počiva na jasnoći granica, na svjesnosti o tome što je moje, a što je tvoje. Moje je da ti, kao na sličici koja ilustruje andjela PODRŠKE, ponudim oslonac za iskorak preko zida koji se ispriječio, tvoje je da oslanjajući se na mene, iskoračiš i preskočiš zid…

Inspirisana andjelom februara, sa radošću i lakoćom pišem ove redove. Moje je da vam ponudim ovu pričicu, vaše je da uradite sa njom što god poželite!

Snežana Radusinović

Kolumnu možete čitati i na www.monnamagazin.me i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo januara – BUDJENJE

andjeo januara

Budjenje je fokus tačka u kojoj se maglovita snovidjenja prelivaju u vidovitu javu. Budjenje je granična zona izmedju tame i svjetlosti, mjeseca i sunca, noći i dana. Budjenje je postepeno pretvaranje sna u stvarnost. U tom procesu budjenje nije opoziv sanjarenja i snijevanja. Ono u sebi nosi integrisane snove, snove osvijetljene svjesnošću, snove koji su sa razumijevanjem pogledali u sebe. Ne kaže se uzalud – pametnije je jutro od večeri. Jutro je pametnije od večeri jer u sebi sadrži mudrost noći. Istinski smo budni kada se prisjećamo noći i pozivamo se na bogate darove tame, bile to noćne more ili najbezbrižnije maštarije. Jutro je bistro i jasno upravo zato što u sebi i sadrži i nadilazi noć. Ako smo se probudili iz iluzije da je naše partnerstvo još ispunjeno ljubavlju i bliskošću, upravo će pozivanje na tu iluziju biti temelj rastajanja ili novog zbližavanja i sastajanja. Ako smo se probudili iz straha da nas partner ne voli, upravo nas pozivanje na taj strah može otvoriti da osjetimo partnerovu ljubav. Istinsko budjenje nikad ne odbacuje snove, kao što istinski novo nikad ne odbacuje staro. Ono samo ima jasnu svijest gdje san prestaje, a gdje počinje stvarnost.

Budjenje zato ima savršenu dioptriju. Budne oči su pronicljive i prozorljive.. Sve što bi nam inače promaklo ili se učinilo nevažnim, sve što bi moglo biti zamućeno našim maštarijama i projekcijama, postaje vidljivo, jasno, očigledno, važno. Stvarnost pod budnim pogledom blista u svojoj punoći, slojevitosti, bogatstvu, u svojoj komleksnosti i kompletnosti. Tamo gdje je slika realnosti bila režirana košmarom naših strahova ili našminkana našim sanjalačkim željama, budjenje donosi ljekovoti iskorak u istinu. Bilo da se budimo iz noćne more u istinu olakšanja ili iz samozavaravanja u istinu bola i povrijedjenosti, budjenje nam uvijek donosi iscjeljujući potencijal.

Budjenje je predvorje budnosti. Budnost je punoća svih naših potencijala u sadašnjem trenutku. Potpuna zaokruženost svega što trenutno možemo. Totalna pripravnost svih naših kapaciteta. Cjelovitost iz koje svaka situacija prirodno izvlači najbolju moguću reakciju. U stanju budnosti nemoguće je napraviti grešku. Kao što udar nepogrešivo nadje iskru u kamenu, kao što pčela nepogrešivo namiriše nektar u cvijetu, kao što klica nepogrešivo probija koru zemlje, a ptica opnu jajeta, tako čovjek u stanju potpune budnosti nepogrešivo reaguje na svaki podsticaj iz spoljnjeg svijeta. Jer budnost je najdublja, instiktivna povezanost sa istinom našeg tijela, srca, uma i duha.

Na putu ka budnosti, budjenje je neprocjenjivi blagoslov. To je prvi i odlučujući korak iz starog u novo, to je ona tačka na spirali promjena koja krug pokreće za sprat više.Tamo gdje nismo budni u našem zivotu, krug se reciklira, mi se vrtimo u njemu, on se vrti u nama, uvijek po istoj utabanoj putanji, po stazama vec vidjenog. Tamo gdje nismo budni u našem životu, ili tamo gdje je život usnuo u nama zaboravivši svoje izobilje, zarobivši se u male, predvidive scenarije, tamo nam se stalno ponavljaju iste situacije. Pojavljuju se prijatelji sa kojima imamo uvijek ista iskušenja i probleme, pojavljuju se partnerstva koja, kao po receptu, ponavljaju iste šeme, dolaze bolesti koje smo već bolovali, poslovni problemi koje smo već s mukom rešavali. Naša vlastita nebudnost se reciklira …glumci i scena su različiti, skript je isti.

Tamo gdje smo budni, krug se dolaskom na polaznu tačku uzdiže na novi nivo, on se iz ravnine ponavljanja uzdiže u spiralu promjena, i odjednom, u život nam ulaze nova iskustva i nema više tjeskobnog pitanja – zašto mi se ovo dešava po ko zna koji put. Odjednom je tako zanimljivo živjeti, iako ne znamo što nam daje svaki novi dan. Nova ljubav nije repriza stare, poslovni izazovi nam donose nova pitanja i nove lekcije, stare bolesti zacjeljuju, drugačiji prijatelji nas očekuju…

Iz kakvog god sna da se budimo ovih dana, bili to strašni košmari, slatka sanjarenja i maštarije ili delirijum u kome nam se najludji prizori lažno predstavljaju kao najistinitija realnost, ne ljutimo se na utvarnost šarenih sličica niti na stvarnost koja se budjenjem razotkriva. Inspirisani andjelom januara, budimo svjesni da budjenje, učinilo nam se ono u prvi mah prijatnim ili neprijatnim, uvijek predstavlja kvalitativni iskorak naprijed, u novo, u smislene procese razvoja i promjena.

Snežana Radusinović

Tekst možete čitati i na portalima www.monnamagazin.me
i www.lovesensa.rs

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo decembra – VJERA
vjera

Vjera je znanje koje raste iz srca. Srce je naše središte, centar malog svijeta koji jesmo i velikog svijeta u kome jesmo. Ono je sjedište vjere – neraskidive povezanosti svih naših svjetova. Vjera je spona tanana i nevidljiva kao niti paučine koja povezuje i premrežava svekoliko postojanje. Vjerovati – znači biti umrežen. Osjećati svime u sebi damare života, odražavati u minijaturi našeg bića dinamiku bitka. Kao što pauk u centru svoje mreže registruje svako bilo prirode, svaki dašak vjetra, svaku kapljicu koja sklizne niz svilenkaste niti, tako čovjek usidren u srcu svoje vjere osjeća sve oko sebe. Vjera je osjećanje da smo dio mreže, dio veće cjeline, koja nas obuhvata, štiti, povezuje sa drugima i daje nam smisleno mjesto u životu. Jer, niti vjere protkane su smislom. Vjera ZNA da ovaj svijet nije gomila slučajnosti, proizvoljnosti, puka improvizacija nevještog kreatora. Vjera ZNA da se kockice našeg života slažu po odredjenom poretku, čak i onda kada nam se čini da su razložene u uzburkanoj konfuziji. Vjera ZNA da drama turbulentnog razvoda možda vodi pravo ka ljubavi našeg života, da teška bolest koja nam uzdrmava tijelo možda predstavlja naše duhovno budjenje, da je traumatičan, poslovni kolaps možda uvod u miran, porodični život …

Možda, jer vjera se ne vezuje za konkretne ishode. Vjera osjeća da su svi ishodi smisleno povezani u nevidljivoj mreži života. Za to vjeri ne trebaju opipljivi dokazi. Ona jednostvno i bezrezervno zna..Ona ne istražuje, ne provjerava i ne propituje . Ona ne uslovljava. Ona ne poznaje kondicional. Vjerujem, ako….ne postoji.Ona ne poznaje ali. Ali vjeri sreću kvari. Njoj ne pristaje ni uzvičnik ni upitnik. Vjeri najbolje pristaju tri tačke. Vjerujem…Vjerujem i otvaram se tokovima života da dopišu ovu rečenicu. Jer, vjera nema sadržaj. Vjera je blanko ček koji iz srca punog povjerenja potpisujemo životu. Vjera zato nema omiljeni scenario. Ako projektujemo odredjeni dogadjaj , mi ne vjerujemo, mi priželjkujemo. Želja je uvijek konkretna, vjera to nikada nije. Vjerovati znači biti otvoren za svaku varijantu koju nam ponudi život. Jedini skript vjere je svijest da skripta nema, da je sve što nam se dešava, štagod to bilo, smisleno u ŠIROJ SLICI života. Vjera ne zna što će nam se konkretno dogoditi, ali zna da nam sve što nam se dogadja smisleno služi. Čak i ono što u prvi mah uopšte ne razumijemo. Vjerovati znači i pristati na nerazumijevanje, proći kroz nelagodu neobjašnjivosti i neizvijesnosti, priznati da ponekad ni sami ne znamo šta je za nas najbolje. Vjera zna da postoji neopisivo blaženstvo u pristanku na takvo neznanje…

U tom procesu vjera je beskrajno strpljiva. Vjerovati znači istrajavati . Vjerovati je glagol nesvršenog vida. Vjerovati nije isto što i povjerovati. Povjerovati znači na trenutak se otvoriti za smisao. Povjerovati znači zapaliti svijeću koja će zasjati i dogoreti .Vjerovati znači stalno održavati plamen. Jer, vjera nije kratak saznajni bljesak. To je stanje. To je svijest da sve u životu ima svoje mjesto i da smo svi dio savršenog poretka u kome nema greške, u kome se pogrešno greškom naziva ono što razum ne može da pojmi…

Razum i vjera su često u dubokom nesporazumu. Tamo gdje razum nemirno pita zašto, vjera spokojno ćuti. Tamo gdje razum samozadovoljno mudruje , vjera miruje. Tamo gdje se razum iscrpljuje tezama i antitezama, vjera tihujući odmara. Dok razum nemirno traga za jedinim pravim, jedinim dobrim rešenjem, vjera mirno gleda u svekoliku potencijalnost života, sa sviješću da je sve dobro… Zbog toga je vjera izvor naše najdublje sigurnosti. Svijest da je sve dobro u nekoj široj slici pribježište je u svakoj našoj nevolji…

Zato, budimo spokojni. U mjesecu velikih promjena umirimo se u vjeri. Šta god da se desi 21.12.2012, smisleno će nam poslužiti. Inspirisani andjelom decembra, prepustimo se tokovima novoga doba sa vjerom da je sve upravo onako kako treba da bude…

Snežana Radusinović

Kolumnu možete čitati i na www.monnamagazin.me

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo novembra – RADOST

radost, andjeo novembra

Radost je bestežinsko stanje naše duše. Stanje krajnje lakoće, lepršavosti, lebdeće razigranosti. Stanje u kome smo sav svoj teret, unutrašnji i spoljašnji, prepustili tokovima života, vratili ga tamo gdje pripada, tamo odakle smo ga uzeli onog časa kada smo napustili naše prirodno stanje. Radost je naše prirodno stanje, stanje potpune protočnosti, prozračnosti, povezanosti sa sobom, sa drugima, sa životom. Radost je zato beznaporna, ona ne iziskuje nikakvo pregnuće, ona se sa lakoćom obnavlja kao što cvijet sa lakoćom cvjeta, kao sto voćka sa lakoćom zri, kao sto sjeme sa lakoćom pada u zemlju i pušta klice. Radost ne poznaje koncept truda, rada, postignuća. Kao što priroda svakoga dana bez napora stvara ono što milioni pečalbara i trudbenika ne mogu stvoriti za milion godina, tako se i radost, najveća blagodet našeg života, sama po sebi začinje i bez napora nas uvodi u milje i obilje kakvo se trudom i radom ne postiže. Radost je tajna bivstvovanja, a ne djelovanja. Na radosti ne možemo da radimo, u radosti samo možemo da budemo.

Radost je zato himna životu. Nekada veoma glasna, a nekada svečano nijema.
Radost grlena, ciktava, graktava, raspusna, razularena, rastalasana, razgracijana kao uzburkana površina mora…radost tiha, nečujna, spokojna, nepomična, glasna u ćutanju kao morska dubina…. Radosni kliktaj koji se čuje do vrha neba i nemušta radost dna okeana – dva su tonaliteta iste melodije. Govorila ona u visokim ili niskim tonovima, raspjevavala se u glasnim ili jedva čujnim notama, radost je uvijek oda ljepoti života po sebi, života onakvog kakav jeste. Prihvatanje je zato predvorje radosti. Prihvatanje je mjesto gdje ostavljamo sav svoj prtljag iz prošlosti, sav teret sadašnjosti, svu aparaturu za navigaciju budućnosti, sve iluzije da je GPS našeg života isključivo u našim rukama, sve svoje identitete, životne uloge, vrijednosti, uvjerenja. Prihvatanje je svijest o onome što jesmo, o onome što jeste. Kada prihvatimo ono što jeste, ono što jesmo, život postaje čista radost. Nemoguće je ne prihvatiti i biti radostan. Radost je u miru prihvatanja sa svim spoljašnjim i unutrašnjim sadržajima našeg života.

Za radost je zato nevažno čime se bavimo, koliko novca zaradjujemo, sa kakvim smo partnerom u ljubavi, imamo li ili nemamo djecu, pojavljuju li nam se fotografije u novinama, počinju li našim riječima vijesti dana…Radost je jednostavno budnost, svjesnost o čudesnosti postojanja. To odlično znaju svi koji su imali bliski susret sa smrću. Blizina smrti opominje nas da je najveće čudo koje nam se ikada desilo činjenica da smo upošte živi. Ko je ikada izašao iz ljekarske ambulante u kojoj ga je vrebala kobna dijagnoza u blagi smiraj sunčanog dana sa viješću da je sve u redu i sviješću da je život po sebi dragocjeni dar, zna što je istinska radost. Radost slavi čudo života i obrće naglavačke sve naše prioritete. Sve što je inače važno, radosti je nevažno. Sve sto je oficijelno beznačajno, radosti je fundamentalno. Poput “sitnice” koja je istinska vijest svakog našeg dana – činjenice da postojimo, da smo živi!!!

Radost je raj koji nam je u ovom životu dostupan. Svima. Kraljeviću kao i prosjaku, bogatašu kao i siromahu, znalcu kao i neznalici…To je blaženstvo koje nam je svakoga dana na dohvatu ruke…To je pribježište koje nam je namijenjeno kad shvatimo da smo mi sami po sebi nešto više od bilo kog našeg identiteta.To je blagotvorno prihvatilište za sve koji su otkrili da poslovni uspjeh, partnerska ljubav, društvena priznanja, materijalna dobra nisu u nužnoj vezi sa srećom. Možemo biti zadovoljni uspjehom na poslu, mozemo biti ushićeni svojim partnerom, možemo se obradovati dobitku na lutriji…no sve su to samo mogući povodi za radost. Radost u svojoj najčistijoj formi nema uzrok. Radost je ekstaza koja sama iz sebe izvire, sama u sebe uvire, sama se obnavlja…Ona nema korijena van sebe same. Ako ga ima, onda to nije radost. Radost je plod nevezanosti za spoljašnje i unutrašnje okolnosti našeg postojanja.

U savremenom svijetu u kome je čovjek zbunjen i otudjen upravo zbog vezanosti za rezultate, postignuća, uspjehe po društveno propisanim receptima … radost se drznula da bude ničim izazvana. Biti radostan u očima modernog čovjeka pomalo je rizično, jer na pitanje zašto – radost nema nikakav odgovor.

Inspirisani andjelom novembra, drznimo se da budemo radosni bez pokrića i radošću se podsjetimo da postojimo, da jesmo.

Snežana Radusinović

Kolumnu možete čitati i na www.monnamagazin.me

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo oktobra – JASNOĆA

andjeo novembra

Jasnoća je strijela ispaljena iz zategnutog luka pravo u srce mete. Jasnoća je potpuna usredsredjenost na centar. Jasnoća je i mirnoća koja nepogrešivo crta koordinate oko našeg cilja. Jasnoća je i oštra preciznost oka koje sagledava šta mu je zapravo cilj. U procesu sagledavanja cilja, jasnoća je kraljica minimalizma. Ona svodi, ogoljava, uklanja sve što je suvišno, ne bi li uhvatila srž, jezgro, suštinu…Ona odbacuje sve što je nepotrebno, nekorisno, dvosmisleno…Jasnoća vlada umijećem finog razlikovanja, ona sa lakoćom prepoznaje nijanse, ona razaznaje, razlučuje, razdvaja suštinske različitosti zaodjevene u pojavne sličnosti. Jasnoća će nam ukazati da se ispod svadje sa kolegom, krije stara, nezacijeljena priča o rivalstvu sa bratom ili sestrom. Jasnoća će prozreti da se u sve češćim prigovorima partneru da nas više ne voli, ne podržava, ne prihvata onakve kakvi jesmo…skriva naša ranjivost u odnosu sa ocem ili majkom. Jasnoći neće promaći da se iza zajedljivih, zavidljivih, otrovnih komentara bliske nam osobe, nazire njena vlastita neljubav prema sebi…

Biti jasan u životu, znači ne promašiti temu. Ne potrošiti silnu energiju…uzalud. Ne pucati u prazno. Ne govoriti u vjetar. Jasnoća zato čuva blago naših resursa. Ona blagonaklono stražari nad obiljem naših ideja, osjećanja, intuitivnih bljeskova, inspirativnih uvida, našeg zdravlja, fizičke snage, kreativnih zamisli…i usmjerava ih na najproduktivniji mogući način. Jasnoća je garant da nećemo protraćiti sebe u životu koji nam je dat na dar. Da nećemo nemilice potrošiti bogatstvo koje u sebi nosi svako od nas. Da nećemo proćerdati najdragocjenije nasledstvo koje smo dobili – naš svekoliki potencijal….

Jasna svijest da iza oštrih, oporih komentara mog prijatelja stoji njegova vlastita strogost prema sebi, lansiraće me brzinom svjetlosti iz stanja ugroženosti i uvrijedjenosti u stanje razumijevanja, saosjećanja, možda i duboke ljubavi… Umjesto da se čitav dan vrtimo u krugu pitanja – zašto je to rekao, kako je mogao tako nešto da kaže, čime smo to zaslužili…vodjeni jasnoćom, svjesno i brzo silazimo sa vrteške. Odbijamo da se do besvijesti trošimo, da do iscrpljenosti ispiramo svoju dušu i tijelo u centrifugama svakodnevne konfuzne komunikacije. Jasno nam je i jasni smo. To ne znači da smo se udaljili od prijatelja, ostavili ga na cjedilu, na milost i nemilost njegovoj nejasnoći. Zapravo, možda mu nikada nismo bili bliži. Jer, naša jasnoća magično jakim magnetizmom podstiče i privlači jasnoću drugih.

Jasnoća je najkraća putanja od mene do svijeta. Ne kaže se uzalud kratko i jasno. Kada sam jasna, ja sam u stanju blizine i bliskosti sa sobom i sa svima oko sebe. Kada sam jasna u svojim namjerama, akcijama, zahtjevima, vizijama ….od stvarnosti dobijam ekspresno brze odgovore. Postavimo li u svakodnevnom razgovoru jedno dugo, nerazgovjetno, razudjeno pitanje … dobićemo veoma sličan odgovor. Postavimo li JASAN izazov životu u vidu konkretne namjere na temu ljubavnog odnosa, poslovnog poduhvata, roditeljskog zadatka … izrazimo li namjeru jasno i glasno, bez ambivalencija, dvoumljenja, dilema, preispitivanja, ograda, zagrada, znakova navoda i izvoda … život će nam odgovoriti i jasno i telegrafski brzo, neočekivanim ljubavnim iskrama, iznenadnim poslovnim ponudama, preokretom u ponašanju našeg djeteta…

Jasnoća jednostavno priziva ostvarenje, materijalizovanje, manifestovanje naših namjera!

Zato, vodjeni andjelom oktobra, potražimo svakog oktobarskog dana najkraći, najdirektniji, najjasniji put do onoga što trenutno nemamo, a što namjeravamo da prizovemo u svoj život!

Snežana Radusinović

kolumnu možete čitati i na www.monnamagazin.me

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo septembra – SAOSJEĆANJE

andjeo septembra

Saosjećanje je jednostavno OSJEĆANJE da nismo sami. To je nit koja nas povezuje sa drugima, svim našim saputnicima u životu, sa doslovno svakom osobom koju sretnemo na putu. Saosjećati znači osjećati SA…Saosjećati znači znati da sve što se dešava tebi, dešava se i meni, već mi se desilo ili će se tek desiti… to je svijest da SVI prolazimo slična iskustva , možda materijalizovana u različite dogadjaje, ali po supstanci ista…Svi smo voljeli, svi smo patili, svi smo tugovali, svi smo očajavali… svi smo oklijevali da otpustimo staro, svi smo sa zastrašujućom jezom iskoračivali u novo, svi smo okusili ushićenje novog početka, uzleta koji direktno izvire iz ruševnih iskustava, zastoja, neuspjeha, propalih pokušaja… Svi smo braća i sestre po iskustvu. Iskustvo je srodstvo najvišeg reda! Iskustvo je krvna veza koja će nas zauvijek spojiti sa totalnim strancem.
To odlično znaju ljudi koji su podijelili ekstremne traume, zajedno preživjeli zemljotres, zajedno prošli otmicu, zajedno pobijedili “neizlječivu bolest”. Nekada su nam potrebna ekstremna iskustva da bi spoznali istinu, kao što nam je potrebna lupa ili mikroskop da u gomilici praha sagledamo čitav jedan užurbani univerzum. Ekstremne situacije su uveličavajuće staklo za istinu. A istina je da smo svi najbliži rod. Istina je i da smo to uveliko zaboravili!

Saosjećanje je zato jednostavno SJEĆANJE da nismo sami. Saosjećajući, čuvamo uspomenu na davno prošlo vrijeme, na predačke priče, na toplinu povezanosti i podršku za kojom vapi savremeni, izolovani, emancipovani čovjek…Dok su u bedemima modernog metropolisa potrebni mjeseci, pa i godine psihoterapeutskog rada da se napaćena duša otvori i to isključivo stručnjaku, autoritetu, znalcu…u takozvanim divljim plemenima koja jos čuvaju dragocjena sjećanja, dovoljno je nekoliko rituala da se kroz ljekovito zajedništvo, kroz svijest da nismo sami… zacijeli čak i najstrašnija trauma.

Saosjećanje obično tumačimo kao povezanost sa bliskom osobom koja je u nevolji. Saosjećanje je, po mom osjećaju, opšta povezanost sa svim ljudima, bili nam oni poznati ili ne, povezanost koja može biti jaka u radosti, kao i u žalosti. Istim finim kanalima povezanosti, istim istančanim čulom zajedništva ja mogu da osjetim i tvoju tugu i tvoju ekstazu… U čemu je razlika izmedju toplog zagrljaja koji svim srcem dajem bliskom prijatelju koji se povija pod teretom gubitka i očajanja, i iskre radosti i razdraganosti kojom nas u sekundi mimohoda “zarazi” slučajni prolaznik, svojim veselim pogledom, ili osmijehom koji vragoslasto titra u uglu usana? Razlike nema. U oba slučaja ja saosjećam, osjećam sa, podsjećam se da sam ja kao i ti, kao i svi ljudi otvorena za sva iskustva…i da u njima nisam i neću biti sama.

Saosjećati ne znači preuzimati emociju druge osobe. Saosjećati ne znači biti preplavljen emocijama do te mjere da gubimo kontakt sa našim vlastitim osjećanjima. Saosjećati znači BITI SA nekim u iskustvu koje se dešava, ne ometajući taj proces savjetima, preporukama, pričom o vlastitim sličnim iskustvima… Saosjecanje je osjećanje puno poštovanja za drugoga, to je svijest da TI najbolje znaš kako da se nosiš sa situacijom, uz poruku da sam JA prisutna, da sam tu, na raspolaganju, i da mi je osnovna supstanca tvog iskustva poznata, bliska.

Svi smo u životu nazdravljali i čašom žuči i čašom meda. Naučili smo da se smiješane najlakše piju. Saosjećanje je podsjećanje da ovu mješavinu nikad ne pijemo sami.

Zato se, inspirisani andjelom septembra, podsjetimo svakog septembarskog dana, kakvo god da iskustvo zakuca na vrata nama ili onima oko nas, bila to žučna rasprava ili ljubavna medovina, da nismo sami, da postojimo SA drugima i osjećamo SA njima…

Snežana Radusinović

kolumnu možete čitati i na www.monnamagazin.me

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo avgusta – LJUBAV

andjeo avgusta

Ljubav je u svom najčistijem obliku stanje potpune protočnosti, stanje potpune povezanosti sa sobom i drugima, stanje koje ne poznaje i ne priznaje nikakve prepreke…
Nema te blokade koju ljubav ne može da rastvori. Nema tih zamandaljenih vrata koja ljubav ne može da otvori. Nema tog obruča koji ljubav ne može da rastoči bez naprezanja, truda, napora, sa lakoćom kojom prvo proljećno sunce rastapa jutarnju slanu…Kao što rijeka ne zastaje pred brvnom koje se prepriječilo u njenom koritu, već se
sa elegancijom olimpijske šampionke u umjetničkom plivanju izvija i izliva preko njega i teče dalje, tako ni ljubav ne zastaje pred strahom, kontrolom, sujetom…Ljubav jednostavno teče tokom koji se ne može osujetiti, kontrolisati, zaplašiti…

Ljubav teče tako glatko i lako jednostavno zato što priznaje, prihvata i obuhvata svekoliku raznovrsnost života. Ljubav se raduje različitostima. Ljubav se razvija na raznolikosti. Kao što su najbujnije, najjedrije, najbogatije bašte baš one u kojima ima najviše RAZLIČITIH vrsta, od “neuglednog” poljskog cvijeća do “glamuroznih” ruža, bašte u kojima SVAKA biljka ima svoje mjesto u razbarušenoj divljini naizgled lišenoj svakog poretka.. Tako je najpunije ljubavlju ono srce u kome ima mjesta za SVE I SVAKOGA, za sva proživljena iskustva ma kakva ona bila, za sve ljude ma šta nam oni donijeli, za sve scenarije, buduće i prošle, štagod oni sadržali…
Ljubav ne poznaje hijerarhiju, za ljubav ne postoji veliko i malo, značajno i beznačajno, vrijedno i bezvrijedno. SVE je vrijedno, SVE je značajno, SVE je veliko… Ljubav VIDI vrijednost u svemu, u svakom biću, u svakom dešavanju, u svakom iskustvu…. Ljubav zato ne upada u zamke poredjenja. Ljubav odolijeva iskušenju da poredi, jer ZNA da cijeni unikatnost života, neponovljivost svakoga dogadjaja, posebnost svake osobe koja nas dotakne, bio to susret šarolik i kratak kao leptirov vijek ili odnos koji traje koliko čitav naš život…

Tajna ljubavi je tajna otvorenosti i prihvatanja. Ljubavi ima napretek odvajkada, sada i zauvijek, za svakoga. Ljubav je demokratija najvišeg reda. Ona ne poznaje ekskluzivitet. Ona nije dar za odabrane. Ona je svima dostupna, uvijek i bez ikakvih uslova. Za ljubav nam ne treba kvalifikacija. Za ljubav ne polažemo prijemni ispit. Ljubav ne zaslužujemo. Ljubav ne otplaćujemo. Ljubav ne zaradjujemo….Voljeti znači otvoriti srce i prihvatati SVE što nam ide u susret. Biti voljen znači biti prihvaćen u otvoreno srce…bez zadataka, bez zahtjeva, bez očekivanja…

Iako smo svi makar jednom u životu bili zavedeni eksluzivom romantične ljubavi u kojoj smo toliko “ posebni, odabrani, nezamjenjivi” voljenoj osobi da ona ne može da diše bez nas, osobi koja je nama važnija od svega i svakoga na svijetu, bez koje nijedan tren nema svoju ljepotu i smisao…. iskustvo nas uči da su mnoga pravila isplivala iz pozadine takve ljubavi često je gaseći kao da nije ni postojala. Nepisane, a podrazumijevane regule o tome što smijemo, a što ne smijemo, što se od nas očekuje, što mi očekujemo, što je poželjno, a što nezamislivo, što je dozvoljeno, a što apsolutno zabranjeno.

Prava, istinska, čista ljubav ne poznaje pravila. Ona ne potpisuje “specijalne” ugovore. Ona nema nikakvu agendu, ona ne sastavlja svoje zakone stavku po stavku, on ne zna za klauzule i sitna slova ispisana u fusnotama na dnu strane. Jedini zakon prave ljubavi je –
volim ono što jeste. Volim te takvog kakav jesi .Primam te u svoje srce bez namjere da te mijenjam, prilagodjavam sebi, usavršavam….Primi me u svoje srce bez namjere da me usavršavaš, oblikuješ, mijenjaš… Sagledaj moju unikatnost. Opipaj hrapavost mog dijamanta, moje netaknute, nebrušene ljepote. Odloži sve svoje brusilice, svoja očekivanja, fantazije, projekcije o tome kakva treba da budem…Osjeti moju različitost i otvori srce za nju.

Zato se inspirisani LJUBAVLJU, andjelom avgusta, otvorimo za svekoliku raznovrsnost koju nam život svakodnevno nudi i prosto volimo ono što jesmo i što drugi jesu …

Snežana Radusinović

kolumnu možete čitati i na www.monnamagazin.me

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo jula – INTEGRITET

andjeo jula

Integritet je mjesto susreta mnogostrukosti i jedinstvenosti, beskonačnosti i jednog, to je mjesto gdje se bezbroj naših lica, bezbroj verzija onoga što jesmo stapa u jednu cjelinu, koja objedinjuje, obuhvata, sažima to raskošno mnoštvo. Integritet je tačka spoja, presjeka, to je zajednički imenitelj, to je crvena nit naše osobenosti koja krivuda kroz razudjenost naše prirode, naših iskustava, naših uvjerenja i vrijednosti. Integritet je jednom riječju naša cjelovitost. To je zaokruženost onoga što jesmo u ovom trenutku, sada i ovdje. To je rog koji sadrži i nosi naše trenutno izobilje. To je okvir koji obrubljuje često protivrečne panorame naše unutrašnjosti, koji umiruje naše uspone i padove, to je obala koja uramljuje naše plime i osjeke.

Imati integritet ne znači ne mijenjati svoje stavove, odluke, vrijednosti…ostati nepokolebljivo isti, odoljeti preobilju iskustava i situacija i nikad se ne preispitati…
Integritet nije kompaktna, neporozna, vremenom i tokovima života neoboriva i nepromjenjljiva kategorija. Naprotiv, integritet je živo, pokretljivo, promjenjljivo, kolebljivo, migoljavo jedinstvo onoga što jesmo u svakom trenutku našeg života. Integritet je podložan promjeni, kao što je naše tijelo podložno starenju. Kada nam naša baka, smješkajući se licem izoranim brazdama vremena, sa ponosom pokazuje pohabanu fotografiju svoje mladosti i svježine, mi nekako znamo da postoji nevidljiva nit koja povezuje jedru djevojku na crno- bijeloj fotografiji, tek dovedenu nevjestu u crnogorskoj nošnji, sa milom staricom koju tog časa gledamo pred sobom. Mi nekako znamo da oči koje iskre pod vijencem teške pletenice i ove koje nas s ljubavlju gledaju ispod sijedih pramenova, pripadaju jednoj te istoj osobi. Svjesni smo da postoji kontinuitet u različitosti, nit koja spaja naizgled nespojivo…

Integritet je referentni okvir za nas, za ono što jesmo, za naše unutrašnje bogatsvo, za sve ono što želimo, možemo, hoćemo, sve o čemu sanjamo, sve čemu stremimo, sve što namjeravamo. Referentni okvir za integritet je uvijek sadašnji trenutak. Sadašnji trenutak je jedini kompas našeg integriteta, jedina orijentacija za ono što jesmo. Da bi djelovali sa integritetom moramo se zapitati – što želim, hoću, mogu ….ovoga trena, koje su moje vrijednosti, koja obećanja ovoga časa dajem drugima i sebi… Ako smo u zanosima prve ljubavi sebe za sva vremena obećali svom partneru, učinili smo to iz svog integriteta, iz najdublje suštine onoga što smo bili tog trenutka, iz ljubavi kojom je do prelivanja bila ispunjena naša čaša. Ako dvadeset godina kasnije, sa istog mjesta svoje duboke suštine, završimo taj isti partnerski odnos, ne znači da smo izgubili integritet… Naša unutrašnja istina je dvadeset godina starija, baš kao naše vlastito lice, i u skladu sa onim što smo sada, raskidamo davno dati zavjet, ali ostajemo vjerni onome što trenutno jesmo, što trenutno hoćemo, čemu trenutno težimo, što je trenutno istinito i najdublje nam pripada. Oba su izbora, izbori iz integriteta, izbori iz istine našeg sadašnjeg trenutka. Oba su izbora ispravna. Svjesni smo da ove dvije tačke u vremenu veže nit koja spaja naizgled nespojivo, da postoji kontinuitet u različitosti ….To je naša VJERNOST SEBI.

Integritet je drugo ime za vjernost našoj najdubljoj istini , sada i ovdje. Imati integritet znači ZNATI ko sam sada i ovdje, koje su moje potrebe, prioriteti, namjere, uvjerenja ….i POSTUPATI u skladu sa tim. To ne znači da svakog trena svoga života moramo znati što hoćemo, čemu težimo, što cijenimo…Imati integritet znači i imati snagu da priznam sebi da ovog časa možda i nisam u kontaktu sa svojom suštinom…Jer, ne znati precizno i tačno što je moja trenutna istina, takodje je istinito! To su, svima nam dobro poznate faze tranzita, potrage, zbunjenosti. Faze kada ne shvatamo što želimo, kada nam se prioriteti mijenjaju, kada odustajemo od datih zavjeta, jer više ne stojimo iza njih svim svojim bićem….Priznati ih ne znači izgubiti integritet. To samo znači da je naša trenutna suština u formiranju, razjašnjavanju, definisanju…da nekadašnju jasnoću ciljeva i vrijednosti sjenči sfumato sadašnjeg trenutka kroz krizu na poslu, u braku, u odnosu sa djecom… Dati sebi dozvolu za ovaj proces, znači djelati sa integritetom. Ne možemo razumjeti integritet, ako ne razumijemo proces konstantne i sveprisutne promjene.

Zato se inspirisani anđelom jula, zapitajmo svakog julskog dana što nam je ovog časa našeg života važno, u što vjerujemo, čemu se radujemo … i postupajmo u skladu sa tim…potpuno svjesni da je stalno preispitivanje, stalno osluškivanje sebe izvor istinskog integriteta.

Snežana Radusinović

kolumnu možete čitati i na www.monnamogazin.me

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo juna – MILOST

milost

Kada nas život takne milošću, sve kockice naše stvarnosti savršeno dolaze na pravo mjesto, ono koje im je odavno bilo namijenjeno, ono kome su prirodno težile kako bi nam kao iskustvo koristile, ono koje služi našoj svrsi.. Sve što nas je zbunjivalo dobija auru jasnoće, problemi se pojavljuju kao prerušeni blagoslovi, odjednom, kao da čitav svijet sa lakoćom, sa zadovoljstvom, sa elegancijom radi za nas…Milost poput moćnog magneta preslaže mozaik naše konfuzne realnosti u skladnu sliku u kojoj se ogleda Božije lice, prisustvo nečeg daleko svjesnijeg od nas…

Milost ne iziskuje nikakav napor s naše strane. Nikakav uslov. Ona se bezuslovno daje i izliva u našu realnost. Zapravo, njen jedini uslov je OTVORENOST. Kao što se voda može sliti samo u praznu čašu, kao što se može ući samo na otvorena vrata, tako i milost spušta dar samo u ispruženu ruku…. Samo otvorenih skuta možemo primiti darove milosti. A milost ne škrtari. Ona je štedra, izdašna, punoručna…I što smo otvoreniji, to su darovi mnogobrojniji i raznolikiji.

Milosni darovi koji nam padaju u krilo niotkuda, često nas ostavljaju bez daha, u nevjerici, sa dilemom da li smo ih zaslužili, sa nelagodom kako da uzvratimo, ponekad sa strahom da nas nakon tolikih blagodeti sigurno čeka nekakva muka… Milost, medjutim, nema nikakve veze sa zaslugama. Ona je drugo ime za izdašnu lakocu koja niotkuda, ničim izazvana, ničim zaradjena donosi blagostanje u naše živote.Ona ne traži ništa zauzvrat, njoj su nepoznate transakcije ja – tebi, ti – meni.. Ona se blagonaklono smješka našim strahovima i matematici po kojoj “previše” radosti i razigrane lepršavosti, privlači nevolje .

Milost ima najtananiji dodir na svijetu. Toliko tanan da se pitamo da li ga osjećamo. On je mekši od najfinije svile, on je finiji od najmekšeg perca, to je nježna, dobroćudna, milostiva prisutnost NEČEGA VIŠEG u našim životima. A prisutnost se prisutnošću otključava. Upravo je naša vlastita prisutnost, naša budnost čulo koje prepoznaje dodir milosti. Glava ga ne može dokučiti. Riječi ga ne mogu uloviti… Uzalud ćemo postavljati pitanja. Milost ne daje odgovore. Ona ne opravdava svoje prisustvo. Ona ne otkriva zašto se izliva baš na nas i naš život u ovom času. Ona ne razgovara i ne pregovara. Ona je jednostavno tu …na raspolaganju…nama na dobrobit, nama u službi.

Svako kome je ikada na ivici smrti pao u krilo dar života čudesnim iscjeljenjem, neočekivanim zaokretom volana u odsudnom času, dobro zna što je bljesak milosti. Svako ko je, kao u zanosu, na nabujalom talasu lakoće,ostavljao jednu prepreku za drugom u skoro nerešivoj situaciji, zna šta je blagoslov milosti.

Milost je čin gracioznog plesa sa Univerzumom, to je sklad najvišeg reda u kome naša skrušenost, priznanje da nismo svemoćni, da nemamo potpunu kontrolu nad našim životom, otvara vrata čudesnim obrtima, lakim rešenjima, spasonosnim preokretima.

Zato, inspirisani Milošću, andjelom juna, meditacijom, afirmacijom, vizuelizacijom …njegujmo vjeru da će nas život najnježnije POMILOVATI u našem najzatvorenijem ćorsokaku.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo maja – ZADOVOLJSTVO

zadovoljstvo

Zadovoljstvo je magija prisutnosti, magija duboke povezanosti sa mirisima, bojama, ukusima sadašnjeg trenutka, to je uronjenost u slojevite arome čarobne zone u kojoj se koordinate vremena i prostora ukrštaju u najveći potencijal koji nam je u ovom životu dat, u – “sada i ovdje”. Kada god izadjemo iz ove čudesne zone u koju se stiču naše beskrajne mogućnosti, u kojoj smo neizmjerno moćni, u kojoj zaista istinski živimo, lako i brzo upadamo u zamke nezadovoljstva. Često smo tako lagan plijen za nezadovoljstvo, čudovište koje, poput sedmoglave aždaje iz bajke, za tren proguta sve što mu se ponudi, a opet ostaje vječito, doživotno, neutoljivo gladno…Često svaka radost, svaki uspjeh, svako postignuće ….blijedi u sjenci ideje da smo nekad bili radosniji, uspješniji, bolji….ili da bi tek mogli okusiti pravu radost i uspjeh u nekom zacrtanom budućem scenariju. Često nas žal za prošlim i čežnja za budućim nepogrešivo izvode iz koordinata zadovoljstva…

Zadovoljstvo, otkako je svijeta i vijeka, stanuje na istoj adresi, u “sada i ovdje” .Ono je samo u “sada i ovdje” moguće. U toj tački zlatnog presjeka krije se majdan svih majdana, neiscrpni izvor svekolikog izobilja. To je rudnik zlata na kome svako od nas sjedi svakog dana svog života. To je tajni recept po kome svako od nas svakoga trena može biti alhemičar svoga postojanja. Istinski alhemičar života zna da se zadovoljstvo proizvodi uvijek od elemenata koji su tu, koji su prisutni, koji su nam na raspolaganju…nikad od onih koji se kriju iza sedam mora i sedam gora…

Biti nezadovoljan , znači biti gluv i slijep za ono što VEĆ IMAMO, za ono što kao neotudjivo dobro već postoji u našoj sadašnjosti. Biti nezadovoljan, znači stalno juriti za nečim, stalno se iscrpljivati u planovima, projekcijama, stremljenjima…nikad ne vidjeti i ne čuti ono što nam se samo od sebe nudi.

Biti zadovoljan, ne znači zadovoljavati se malim, svjesno se ograničavati, prestati sanjati, željeti, težiti. Jer zadovoljstvo ne poznaje malo i veliko. Zadovoljstvo vrlo precizno prepoznaje jednostavno ono što nam život sada i ovdje daje. Ono što je prisutno. Ono što je dostupno. Ono što je tu, na domak ruke. Bilo to “veliko” ili “malo”.

Miris mandarininog cvijeta koji se upravo ovih dana izdašno širi po našim mediteranskim baštama može nas preplaviti zadovoljstvom samo ako smo prisutni za njega, samo ako mu se otvorimo i prepustimo. No, ako kraj rascvalih mandarina sa izgladnjelom čežnjom zurimo u internet sliku tropskih vrtova preplavljenih orhidejama od čije nam ljepote zastaje dah, ispunjeni osjećajem da nam je ta divota daleka, nedostupna, neuhvatljiva…onda smo propustili i orhideje i mandarine…. i šansu da se razbaškarimo u zadovoljstvu sadašnjeg trenutka.

Zadovoljstvo se uvijek skriva u resursu na kome sjedimo. Ono se uvijek samo nudi, najčešće na mjestu na kojem ga nipošto ne tražimo. Ono prosto bode oči i para uši svojom očiglednom, postojanom prisutnošću. Ono poziva da vidimo potencijal onoga što je TU, štagod to bilo. Ako živimo blizu rijeke – pecajmo. Ako smo na vjetrometini – sagradimo vjetrenjaču. Ako smo okruženi zemljom – podignimo baštu. Ako želimo da budemo zadovoljni – OSVIJESTIMO resurs našeg “sada i ovdje”i samo ga iskoristimo. Upravo svijest o tome da je SVE RESURS vodi putevima radosti i zadovoljstva. Čak i onda kada nam naša sadašnjost liči na sve, samo ne na resurse! To dobro razumiju terapeuti koje su lične traume pokrenule da zacjeljuju, najprije sebe, pa onda druge.. Bolesnici koje je bolest pretvorila u prozvodjače organske hrane. Poslovni ljudi koje je otkaz doveo do najkreativnije preduzetničke ideje.

Zadovoljni ljudi znaju tajnu – SVE što je dio našeg života ovog trenutka, naš je najdragocjeniji potencijal… Zato se, inspirisani andjelom maja, osvrnimo oko sebe i zapitajmo što nam je to na raspolaganju!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo aprila – PUŠTANJE

andjeo aprila

Da li vas je nekada snašla situacija koja prevazilazi vašu pamet, iskustvo, spretnost… u kojoj ste probali da uradite sve što znate i umijete bez trunke uspjeha, bez tračka nade u promjenu, bez i najmanje, najneznatnije naznake da je rešenje na pomolu? Situacija u kojoj ste sve pokušali, u kojoj ste posegli za svim mogućim strategijama, znanim i neznanim, sopstvenim i tuđim, onima koje savjetujete drugima, onima koje su vam došle kao savjet. Situacija u kojoj vam se cijelo tijelo grči od napora da se nešto preduzme, učini, pokrene… a ruke se napregnuto, djelatno, udarnicki stežu u pesnicu, u imperativ – NEŠTO MORAMO URADITI.

Dok se zasukanih rukava, spremni na akciju hvatamo u koštac sa problemom po ko zna koji put, na način za koji vjerujemo da je nov i spasonosan, rijetko nam pada na pamet da probamo da – NE RADIMO NIŠTA, da dignemo ruke, da se predamo, da zastanemo u nedjelanju, da za trenutak samo BUDEMO, i da u potpunoj, neaktivnoj, spokojnoj prisutnosti PUSTIMO sva svoja „rešenja“, sve planove, nade, pretpostavke, očekivanja, sva prošla iskustva. U ruke koje su pustile svoje napore i zadatke i šake naizgled bespomoćno otvorene u svojoj neznavenoj nepreduzetnosti – može nam, gotovo niotkuda, samo od sebe, ničim prizvano, ničim zasluženo – doletjeti rešenje.

PUŠTANJE je, po mom osjećaju, svjesno putovanje u prazninu, to je čin pročišćujućeg oslobađanja, to je dozvola da sve što nosimo u sebi, možda samo nekoliko trenutaka ili čitav svoj život, slobodno oteče od nas, izadje, ispolji se …ostavljajući u nama prazan prostor koji svojom čistotom i ogoljenošću prirodno priziva tačno ono što nam treba. Kada je naša nutrina zakrčena starim pričama, potisnutim emocijama koje su čekajući pogodan trenutak što nikad nije stigao ostale zatomljene u nama, uhodanim reakcijama koje se zaodijevaju raznim formama, ali recikliraju istu matricu…onda se i sami vrtimo u krug, po šemi onoga što u sebi nosimo, uzalud se trudeći da iskoračimo iz starog…Akcija se zatvara u kavez bez izlaza, što god da uradimo – promjene nema. Grčevito se držimo poznatoga, strahujući da ćemo ostati praznih ruku na ledini, na vjetrometini, bez potpore, bez rešenja. Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.

PUŠTANJE je stanje lake protočnosti podstaknute dozvolom da sve što je u nama, osjećanja, vjerovanja, ubjedjenja, sjećanja, slutnje, očekivanja….može slobodno da ispliva na površinu, da se odlije, da oteče…OSLOBAĐAJUĆI nas za svježe prilive, za nepoznato, neistraženo, neisprobano. OTPUSTITI znači otvoriti se za novo, znači prosto odškrinuti vrata kaveza, dozvoliti zlatnoj ptičici naših omiljenih rešenja, naših „savršenih“recepata, „pobjedničkih“ taktika…da nas napusti, da se raskrili, da ode… Jer tek kada pustimo vrapca iz naše ruke, možemo se nadati golubu sa grane.

Pustiti nije isto što i odustati. Odustajanje je praznina koja je sama sebi cilj. Puštanje je praznina koja prirodno teži ponovnom ispunjenju. Odustajanje je dizanje ruku u nevjerici. Puštanje je ruka otvorena u povjerenju, podržana vjerom u život, u ljude, u dobre ishode.
Odustati znači ne nadati se ni vrapcu ni golubu. Pustiti znači otvoriti se za sve ptice ovoga svijeta.

Inspirisani anđelom aprila pustimo sve što treba da ode, svjesni da su nas anđeli februara (PODRŠKA) i marta (POVJERENJE) već pripremili za ovaj korak. Zato PODRŽANI POVJERENJEM u dobre ishode, u ljude, u život….PUSTIMO

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo marta – POVJERENJE

andjeo marta

Povjerenje je onaj tihi unutrašnji glas koji nam u najtežem našem danu šapuće da će sve biti dobro i da nam život, ma kakve spoljašnje okolnosti nam donosio, pruža ruku saradnje, radeći sa nama i za nas. Povjerenje je skoro nevidljivi tračak svjetlosti u našoj najmračnijoj noći, to je iskra koja klija usred najgušće tame, to je svijest da sve što nam se dešava ima SMISAO. Povjerenje je i pristajanje da smisao ne možemo da sagledamo kad god poželimo, sada i odmah, onako kako to razum diktira i hoće. Povjerenje je radoznali upitnik koji ZNA da odgovore valja sačekati i da će oni stići u pravom trenutku.To je unutrašnje znanje višeg reda… znanje koje se ne stiče u školama, znanje koje nam ne donose knjige, znanje koje nam nijedan učitelj, ma kako prosvijetljen i dubok, ne može dati.

Povjerenje spava najdubljim snom ispod svih naših strahova, malih i velikih, onih koji se povampire u noćne more i razmahnu da nas poharaju na prepad i u trenu, kao što vatra za čas proguta sve pred sobom, onih koji nas gotovo neprimijetno i nečujno podrivaju svakodnevno, kao tiha, istrajna, mirna voda koja brijeg roni.Tamo gdje caruju strahovi, povjerenje spava, tamo gdje povjerenje bdi, strahovi uzmiču kao aveti koje se plaše svjetlosti svitanja.

Strahovi su uvijek NAORUŽANI. Pod punom opremom raznih pretostavki i scenarija, strahovi navode čitav život na svoju vodenicu. Svi odgovori su unaprijed poznati. U svemu postoji razlog za strah. Za partnera koji je bio povrijedjen, svako sledeće partnerstvo je – potencijalna povreda, za roditelja bolesnog djeteta, svaki djetetov korak je – potencijalna opasnost, za prijatelja koji je bio iznevjeren, svako novo prijateljstvo je – potencijalna izdaja…Strah svaki dogadjaj sa lakoćom pretvara u svoju ekskluzivnu pozornicu.

Povjerenje GOLORUKO i spokojno ide u susret životu svjesno da se sve dešava sa svojim razlogom, kakav god to razlog bio, jer povjerenje je puno poštovanja za sve razloge ovoga svijeta. Ono je radoznalo i zapitano, ono osluškuje sve potencijalne odgovore… Skripta nema, niti pretpostavki koje nam samo zamagljuju pogled, život se otvara ispred nas, bogat, izdašan, neiscrpan u svojoj punoći, u totalitetu svojih scenarija…Sve je moguće i sve je dobrodošlo u naše iskustvo, nema ekskluzivnih ugovora…

Povjerenje je, po mom osjećaju, duboko povezano sa SMISLOM. Imati povjerenje u život, u ljude, u dobre ishode …znači otvoriti se za smislenost našeg postojanja, znači vjerovati da nismo slučajno ovdje i da svako od nas ima vlastitu svrhu. Upravo je smisao uporišna tačka za koju se povjerenje hvata u odsudnim i nekad, na prvi pogled, beznadnim, bezizlaznim situacijama. Smisao je sidro koje uzemljuje povjerenje u trenucima kada razumu izgleda da svi brodovi tonu, da je sve nepovratno izgubljeno…Jer kada nam spoljašnji tok dogadjaja nimalo nije po volji, upravo premisa da baš to iskustvo ima smisleno mjesto u široj slici našeg života, postavlja temelj povjerenju.Upravo premisa o smislu SVEGA što jeste naš život otvara vrata povjerenju i podstice naš iskorak u nepoznato…Imati povjerenja znači POVJERITI SEBE životu u beskrajnom bogatstvu njegovih varijacija, znači znati da nam sve što nam ide u susret smisleno služi, znači umjeti sačekati da nam se smisao te službe sam kaže na pravom mjestu, u pravo vrijeme.

Pravo je vrijeme i pravo mjesto za andjela Povjerenja, zato se, povjerenjem vodjeni, otvorimo za sva naša martovska iskustva, kakva god ona bila!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo februara – PODRŠKA

podrška

Jeste li se nekada iscrpjeli, umorili, istrošili podržavajući svoje bližnje, pokušavajući da im pomognete svojim znanjem, saosjećanjem, iskustvom, novcem, prisutnošću, mudrošću, radošću…šta god ste imali da ponudite? Jeste li nekada bili ljuti što oni ne vide vaše davanje, ne cijene ga i ne koriste? Jeste li ikada u dubini duše zamjerili partneru i prijatelju što je nezahvalan za svu pruženu podršku?

Podrška je, po mom osjećaju, u svojoj najčistijoj formi stanje totalne lakoće…To je lako pružena ponuda u ruci koja ne očekuje ništa zauzvrat.To je ljubavlju ispunjena prisutnost za blisko nam biće puna svijesti da to biće SAMO mora da napravi odlučujući korak.To je svjesnost da nam nije data moć da živimo za druge i umjesto drugih…Kao što suncu nije data moć da cvjeta za biljku, niti da raste umjesto nje. Sunce zna da je samo isijavanje svjetlosti, samo stanje tople, zračeće prisutnosti, samo tiho, istrajno blistanje blagodetno za sve biljke ovoga svijeta koje će PODRŽANE i ozarene SAME pustiti svoje mlazeve u visine, SAME razgranavati svoje korijene, SAME donositi izdašne cvjetove i plodove.

Kada god smo umorni, nezadovoljni, zabrinuti podržavajući druge, kada god nas ovaj proces iscrpljuje i troši, tada zapravo i nismo u stanju podrške. Umor, nezadovoljstvo, briga, po pravilu su znak da “PODRŽAVAJUĆI” prijatelja, partnera, dijete zapravo razrešavamo neku SVOJU ličnu, nerazriješenu priču..Priča o podršci samo je pozornica na kojoj se naizgled odvija drama našeg djeteta, partnera, prijatelja, a koja iza kulisa krije našu vlastitu dramu. Pod velom podrške drugome mi zapravo podržavamo sebe u nekom nezavršenom, nazacijeljenom, još uvijek aktivnom procesu. Zato se, podržavajući, bez obzira na svekoliko izobilje naših ponuda, osjećamo umornim, a oni koje podržavamo savijaju se pod teretom dobijenog “dara”.

Kada smo opušteni i spokojni podržavajući druge, kad nam u srcu istrajava mir i povjerenje u dobre ishode usred uzburkane “strahote” koja je snašla naše bližnje, tada smo u stanju suštinske podrške. Mirni smo, jer znamo da drama na pozornici nije naša, puni smo povjerenja, jer znamo da će dijete, partner, prijatelj SAMI naći izlaz iz SVOJE slijepe ulice. I što god da damo iz takvog stanja – osjećanje, misao, mudro pitanje, toplinu dodira ,ili čak samo nijemu, ćuteću, prihvatajuću prisutnost…biće melemno, blagodetno, ljekovito.Podržavajući, dajemo lako i bez napora, oni koje podržavamo sa lakoćom primaju dar koji je zaista njima namijenjen.

Magija podrške počiva na jasnoći granica, na svjesnosti o tome što je moje, a što je tvoje. Moje je da ti, kao na sličici koja ilustruje andjela PODRŠKE, ponudim oslonac za iskorak preko zida koji se ispriječio, tvoje je da oslanjajući se na mene, iskoračiš i preskočiš zid…

Inspirisana andjelom februara, sa radošću i lakoćom pišem ove redove. Moje je da vam ponudim ovu pričicu, vaše je da uradite sa njom što god poželite!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA
andjeo januara – IZOBILJE

izobilje

Život je zavičaj izobilja. Izobilje je drugo ime za stvarnost . Izobilje je prirodna mjera svega. Svega ima napretek u svakom trenutku za svakoga…Iako mnogima ove misli danas zvuče nestvarno i čudnovato, našim najdaljim precima, onima koji su spokojno živjeli u krilu izdašne prirode, ovo je bila najočiglednija, najjednostavnija, najjasnija istina, kao što je nama danas jasno da je nebo plavo, da se sa suncem radja svaki novi dan. Svijest o izobilju mnogo je starija od straha od oskudice.

Oskudica kao sjenka prati savremenog čovjeka, čak i onog koji živi u materijalnom izobilju. Jer oskudica je, baš kao i izobilje – unutrašnja kategorija.
Oskudica vidi prijetnju na svakom koraku za sva materijalna i nematerijalna dobra
koja su “u posjedu”. Oskudica u svakome vidi rivale, svako je konkurent i svaki dogadjaj je opasnost da izgubimo ono sto “imamo”- poziciju na poslu, partnerovu ljubav, posvećenost prijatelja koji je ekskluzivno”naš” i koga ne želimo ni sa kim da dijelimo, roditeljsku brigu i pažnju, projekat koji vodimo…. SVE je potencijalna prijetnja, jer oskudica polazi od premise da sreće, uspjeha, novca, radosti, ljubavi, zadovoljstva – NEMA DOVOLJNO ZA SVE. Ova premisa početak je mnogih jalovih borbi i savršen recept za TRAJNO, CJELOŽIVOTNO NEZADOVOLJSTVO. Fokus oskudice je stalno na onome ČEGA NEMA, što nedostaje, čemu se teži, onome što valja osvojiti, dostignuti, postignuti…Oskudica se bavi ONIM ŠTO IMA DRUGI, ne onim što imam ja..

Svijest o izobilju, naše je neotudjivo dobro, čak i onda kada grcamo u najsurovijoj materijalnoj oskudici. Baš u njoj, o čemu su nam pričale naše uglavnom siromašne bake, ljudi su ponekad svjesniji izobilja podrške, pomoći, solidarnosti, ljubavi, sloge, povezanosti, radosti… izobilja elemenata koje nam darežljivo i bez računa nudi priroda – vazduha koji udišemo, vode koju pijemo, zemlje koju obradjujemo, vatre koja nas grije… izobilja prijatelja, bliskih duša, dirljivih susreta i trenutaka…. Svijest izobilja uči nas da razvijamo povjerenje da će nam doći sve što nam treba kroz ljude koje susrijećemo i dogadjaje koje proživljavamo. Izobilje u svemu vidi podršku, pomoć, potporu, podstrek. Drugi nisu konkurencija ili opasnost, drugi dolaze u naš život da ga obogate, da nam dodaju, a ne da nam oduzmu, da podstaknu naš poslovni uspjeh, da nas navedu da novim očima sagledamo partnera i jos više ga zavolimo ili ,pak, shvatimo da ga više ne volimo, da nas iznenada zbliže sa našom vlastitom porodicom, da se pridruže krugu naših prijatelja…Jer SVE je potencijalni dobitak!!! Svijest izobilja polazi od premise da zadovoljstva, ljubavi ,radosti, novca, uspjeha, sreće ima napretek, da SVEGA IMA DOVOLJNO ZA SVE. Ova premisa je početak života u kome svaki bogovjetni trenutak ima sočnu aromu radosti, ispunjenosti i stalne razmjene sa drugima. Jer izobilje se ne bavi onim što ima drugi, izobilje je usmjereno na ONO ŠTO IMAM JA.

O izobilju nas lako i jednostavno uče djeca. Djeci su jos svježa sjećanja na blaženstvo majčine utrobe u kojoj nam sve što nam treba dolazi u pravi čas, u pravoj mjeri, na pravi način. Svega ima dovoljno u svakom trenutku …Možda djeci upravo zbog svježine tog sjećanja okice zadovoljno sjaje kada se u bajkama sretnu sa stočićem koji se sam postavlja i sam unedogled proizvodi najizvrsnija jela, sa magarencetom koje je dovoljno povući za uvo da bi pod njim potekla nepresušna rijeka dukata…Djeci je izobilje blisko, ona jednostavno da je izobilje drugo ime života.

Zato se, inspirisani andjelom januara, kad god nas spopadne strah da će nam neko nešto oduzeti, povežimo sa Izobiljem, vizualizacijom, meditacijom, pričom, slikom, plesom…koji nam god put bio najbliži i najdraži…Već i samo jednostavno pitanje na temu šta sve imamo u ovom trenutku , može nas povesti u krilo izobilja…Iz te svjesnosti možemo se samo dalje otvarati da primamo darove i uzvraćamo uzdarjima…

Od izobilja mogućih priča o Izobilju, evo ove od mene, vama na dar!

Snežana Radusinović

SAMO NEK’ JE S ANDJELIMA

andjeo decembra – JASNOĆA

jasnoca,andjeo decembra

Kad god se sretnem sa andjelom Jasnoće uvijek mi se javi slika graničara. Jasnoća je, po mom osjećaju, duboko povezana sa granicama. Jasnoća je naš unutrašnji GPS koji nepogrešivo označava trenutak kada smo na graničnoj teritoriji, kada iz jedne oblasti prelazimo u drugu. Kao što se na jasnom, vedrom ,osunčanom nebu uvijek do savršenstva vide obrisi i najmanjeg oblačka, obodi svakog zaostalog, maglovitog tračka, oku je jasno gdje prestaje oblak, gdje počinje bistrina neba. Granice se oštro vide. Kao što oluja donosi zbrku, kovitlac u kome ničemu nema ni kraja ni konca, tako vedrina donosi jasnu mapu svega što plovi nebom u čistoj formi, u jasnoći granica.

Kada donosimo odluke ili djelamo gonjeni našim strahovima , osudama, očekivanjima… onda nismo u jasnoći. Onda smo zbunjeni i potpuno nesvjesni na kojoj smo teritoriji… Strah će nam vrlo živopisno izložiti najcrnji mogući scenario, prestravljeni žurimo da ga izbjegnemo i eto nas u bolnoj konfuziji…Kada se vodimo svojim ružičastim projekcijama, očekujući da se ova ili ona situacija razriješi po ovoj ili onoj šemi , takodje nismo u realnosti, opet smo pobrkali teritorije. Zato nas partner kome smo u svom projektivnom nadahnuću namijenili odredjenu ulogu – razočarava, zato nas prijatelj koga ne sagledavamo realno već ga krasimo i resimo svojim bojicama – povredjuje, zato se poslovni projekat u koji ulazimo vodjeni nerealnim željama i ambicijama, a ne snagom svoje autentičnosti – raspada na naše vlastite oči. U svakom od tih scenarija nedostaje jasnoća koja ljekovito vodi mirnijim ishodima…

Jasnoća je kvalitet uzemljenja, sposobnost da realno sagledamo teritoriju na kojoj smo u svakom odredjenom trenutku, to je naš unutrašnji geometar koji precizno premjerava naše vlastite predjele, koji savršeno zna gdje nastaju naše tuge, naše radosti, naše muke, gdje završavaju zacijeljene povrede, a gdje počinju one kojima još uvijek trebaju vidari, gdje se talasaju nemiri strahova, a gdje se otvaraju vidici povjerenja …U stanju sam jasnoće kada ZNAM u svakom trenutku ime teritorije na kojoj se nalazim, koju istražujem svojim iskustvima, i što sam sama sebi jasnija, to je moja unutrašnja mapa finija, razgranatija, preciznija…Drugim riječima, zrelost nas neće u potpunosti osloboditi strahova , projekcija, očekivanja, sazreti ne znači prestati da se plašim ili da očekujem, sazreti znači ZNATI kada sam na terenu straha i očekivanja, a kada ne. Zato je jasnoća najbolji asisitent svake zrele odluke, svakog zrelog izbora.

2012. po mnogima je godina kada svi imamo šansu da postojimo i da djelamo iz svoje najdublje autentičnosti, da krenemo u susret svom pozvanju, svojoj vlastitoj svrsi, kada ćemo biti podržani od Univerzuma da istražimo i iskažemo svoju suštinu.To je godina kada sve ono što smo oduvijek željeli, a stalno odlagali za neko bolje vrijeme , za neki pogodniji trenutak kuca na naša vrata da ga konačno manifestujemo, da ga materijalizujemo, da ga proživimo. U tom procesu andjeo Jasnoće, poslednji andjeo u ovoj godini, može nam dati dragocjenu podršku.

Snežana Radusinović

SAMO NEK’JE S ANDJELIMA

andjeo novembra – BUDJENJE

budjenje,novembar

Buđenje uvijek donosi kvalitativnu promjenu. Ono je razmeđe dva svijeta. Ono je graničnik jave i sna, sanjanog i realnosti, nedokučivih dubina nesvjesnog i osvojenih visova svjesnosti, ono je tačka iskoraka, promjene, transformacije.

Buđenje samo po sebi ne mora da bude prijatno .Ima jutara kada nam se nimalo ne svidja ono što vidimo kad otvorimo oči i kada bi najradije zaronili nazad u snove, u šarenu, nekad zavodljivu neznavenost spavanja koja nas uljuljkava i štiti od neprijatnih istina.

Buđenje samo po sebi ne mora da bude neprijatno. Nekada nam donosi neizmjerno olakšanje saznanjem da je duboko proživljena drama bila tek iluzija sna, da je noćna mora raspršena zracima tek svanulog dana i da nam se smješka lijepo,toplo jutro.

Buđenje je samo po sebi uvijek prelazak na novi nivo, to je ona tačka na spirali promjena,razvoja,sazrijevanja, koja krug pokreće za sprat više.Tamo gdje nismo budni u našem zivotu, krug se reciklira, mi se vrtimo u njemu, on se vrti u nama, uvijek po istoj utabanoj putanji, po stazama vec viđenog. Tamo gdje nismo budni u našem životu, ili tamo gdje je život usnuo u nama zaboravivši svoje izobilje, zarobivši se u male, predvidive scenarije, tamo nam se stalno ponavljaju iste situacije. Pojavljuju se prijatelji sa kojim imamo uvijek ista iskušenja i probleme, pojavljuju se partnerstva koja, kao po receptu ponavljaju iste šeme, dolaze bolesti koje smo već bolovali, poslovni problemi koje smo već s mukom rešavali. Naša vlastita nebudnost se reciklira …glumci i scena su različiti, skript je isti.

Tamo gdje smo budni, krug se dolaskom na polaznu tačku uzdiže na novi nivo, on se iz ravnine ponavljanja uzdiže u spiralu promjena, i odjednom, u život nam ulaze nova iskustva, život nas iznenadjuje i nema više tjeskobnog pitanja- zašto mi se ovo dešava po ko zna koji put. Odjednom je tako zanimljivo živjeti, ne znamo što nam daje svaki novi dan. Nova ljubav nije repriza stare, poslovni izazovi nam donose nova pitanja i nove lekcije, stare bolesti zacjeljuju, drugačiji prijatelji nas očekuju…ukrcali smo se u novo, počinje putovanje puno iznenadjenja,uvida,promjena …

Zato se, inspirisani andjelom mjeseca novembra, andjelom Budjenja,zapitajmo svakog novembarskog jutra gdje smo to u našem iskustvu uspavani, gdje smo zatočeni u jalova ponavljanja ,gdje smo utrnuli i odsječeni od sebe…I osjetimo u kojim smo životnim ulogama budni, gdje nam je lako da budemo prisutni, otvoreni za novo,radoznali, orni za eksperiment, radi da iskoračimo u nepoznato i da prigrlimo i rizik i darove tog iskoraka. Već i sama zapitanost može nas prenuti, može nas probuditi tamo gdje smo usnuli!

Snežana Radusinović

5 comments

Trackback e pingback

No trackback or pingback available for this article

Leave a Reply